Zašto vjerujem u posavske ljude

misa-posavljaci, zagreb: nakon mise u dvorani crkve svete mati slobode posavsko kolo uz sargiju i folkor, 110505. snimio boris cavar
[adrotate group="1"]

Tko je toliko lud da pod srpskim granatama odlazi po knjige u Posavinu? Mato Krajinović, diplomirani novinar i politolog, otac troje djece, koja su ga sa suprugom, danas udovicom, čekala u progonstvu Hrvatske Kostajnice. Njegova djeca nisu imala za tenisice, a Mato je tiskao knjige, dok su padale granate po Posavini.

Piše: Boris ĆAVAR

Opet je aktualna priča o auto-cesti kroz BiH i Republiku Srpsku, ali preko
hrvatskih imanja i hrvatskih sela. Malo je stala priča o autocesti, a počela ona o
plinu, opet preko hrvatskih imanja i sela. Pročitam tekstove o novoj autocesti ili
plinu, preko posavske grude i sjetim se što do veže posavske ljude. (Tomislav
Ivčić: Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude…) Pa se vratim
u proljeće 1993. Sa srpskog koridora tuku po Orašju i Domaljevcu, „svim
sredstvima”. Moj prijatelj, danas pokojni, Mato Krajinović iz Bosanskog Šamca,
samo otvori prozor na staroj „jeti” i nastavi voziti. „Onu tvoju granatu nećeš
čuti, samo će te udariti”, kroz zube procijedi i nastavi voziti ka Domaljevcu.
„Dobro jer moramo na tu crtu baš?” pitam ga, a on šeretski odgovori kako i ne
idemo na prvu crtu nego u tiskaru po knjige.
Tko je toliko lud da pod srpskim granatama odlazi po knjige u Posavinu? Mato
Krajinović, diplomirani novinar i politolog, otac troje djece, koja su ga sa
suprugom, danas udovicom, čekala u progonstvu Hrvatske Kostajnice. Njegova
djeca nisu imala za tenisice, a Mato je tiskao knjige, dok su padale granate po
Posavini. Pa se sjetim i Vidovica, razorenih u ratu, a dok obnova još nije
krenula, svećenici iz Vidovica objavljivali knjige. Baš te knjige je Mato
Krajinović vozio starim autom do Zagreba i Posavljaka u progonstvu.
Pa prošle godine u Franjevačkom samostanu Cernik kod Nove Gradiške
upoznam gvardijana fra Vjenceslava Janjića iz posavskih Vidovica. Pa se sjetim
kako sam bio na zaređenju Ilije Janjića, bokokotorskog biskupa iz Vidovica. Pa
u razgovoru fra Vjenceslav mi reče kako ima sve „Posavske kalendare” koje je
izdavao Mato Krajinović i kuća Posavinapress. To su oni zbornici i knjige zbog
kojih je Mato često dolazio do rodne Posavine razorene četničkim granatama.
Dva mjeseca prije smrti od bolesti, Mato je odveo svog sina, danas profesora
matematike u Zagrebu, u rodnu Zasavicu kod Bosanskog Šamca. Pokazao je mu
djedovinu, zemlju sa koje su prognani i koja je ostala njihovo vlasništvo. Sjetih
se autoceste kroz Modriču, ne znam potpunu trasu, ali možda prijelazi preko
Matine zemlje? Mato je već odavno pokojni, nije sahranjen u zavičaju, već u
progonstvu. Laka mu hrvatska gruda koju je branio oštrim perom.
Pa se sjetim Matinih knjiga pod granatama. Sjetim se i fra Vjenceslava Janjića
franjevca koji stvara neku vrstu Europskog kulturnog i umjetničkog centra u
Cerniku. Ondje će biti i knjige Mate Krajinovića, nadam se.
Onda mi dođe niz pitanja, što je jedan Hercegovac ratne 1993. radio u
Bosanskoj Posavini? Valjda švercao knjige ili pisao novinarske tekstove. Ili je
među prvima shvatio što to veže posavske ljude? I danas shvaćam, nakon četvrt stoljeća, dok uporno i dalje pišem novinarske tekstove. Uporno pišem i za ovaj web portal, kao novinarski Mohikanac, koji poznaje posavske ljude. Tuđi čovjek je ipak shvatio što to veže posavske ljude…