Viktor Stojkić: Oprost je smiraj duše, zaborav je gubljenje identiteta

Razgovarao: Ivan VRLJIĆ

Viktor Stojkić s knjigom Rat prije rata malo koga ostavlja ravnodušnim. Knjiga je to koja savršeno opisuje ratne događaje u Mostaru i Hercegovini. Svojim je promptnim uvodom i detaljnim opisima približio čitateljstvu ratna događanja u kojima je sudjelovao kao dragovoljac, ratni zapovjednik tadašnje Policijske stanice Mostar, kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova HR HB i pukovnik HV-a. S njim smo porazgovarali o knjizi Rat prije rata, Hercegovini, počecima ratnoga vremena jako teškog za hrvatski narod koji se praktički goloruk obranio od agresora.

Gospodine Stojkić, možete li nam ukratko predstaviti svoju novu knjigu Rat prije rata?

– Knjiga je prvenstveno od dokumentarno-povijesnoga značaja za Hrvate. Motiv je pisanja ove knjige bio da ostavim poruku generacijama koje dolaze tj. našoj djeci i potomcima. Ovdje se povijest stalno ponavlja. Ako slučajno dožive, ne daj Bože, slično iskustvo da znaju kako smo mi to proživljavali na vlastitoj koži u Domovinskom ratu. U biti, mi smo samo nastavili slijed povijesti naših predaka. Oni su ovdje opstali i ostali u gotovo nemogućim uvjetima više od tisuću godina zahvaljujući tome što su bili jaki u vjeri i izdržali su sve što su nosila zlokobna vremena prošlosti. Podnijeli su žrtvu da bi mi danas uživali u zraku koji udišemo i prostoru na kojem obitavamo. Hvala im na tome!

Kakve su reakcije na samu knjigu? Ima li pozitivnih ili negativnih dojmova?

– Kao prvo, knjiga još nije ugledala svjetlo dana. To će biti, nadamo se, uskoro, čim se situacija s koronavirusom smiri. Ljudi su, s kojima sam dosad komunicirao i koji su imali uvid u sadržaj same knjige, oduševljeni njezinom sadržajnosti i cjelovitosti i dali su mi bezuvjetnu potporu. Zapravo je jako malo pisano o svemu u vezi s Domovinskim ratom u Mostaru. Premalo je građe koja je na sustavan način pisana o toj temi. Mislim da sam prvi u Mostaru koji je usustavio građu i opisao nemile događaje vezane za Domovinski rat na dokumentaran i monografski način. Poenta je da moramo pisati što više o tim događajima jer je istina na našoj strani. Knjiga djeluje na afirmativan način, a pisana je jednostavnim jezikom koji je svima razumljiv. Pričekajmo još nekoliko dana do promocije da vidimo reakcije publike.

Područje je Hercegovine bilo poligon raznih interesnih sfera tijekom povijesti. Kako knjiga opisuje Hercegovinu u ratnim vremenima i na koji način?

– U prošlom smo pitanju spomenuli da je naš narod podnio ogroman trud i teret glede opstanka u nemilim vremenima. Dovoljno je spomenuti više od 400 godina osmanlijske ili turske okupacije na našim krajevima. Takve su godine torture malo gdje zabilježene u povijesti civilizacije. Mi danas ne cijenimo trud naših predaka, kolika je to bila žrtva i koliko je sam narod bio jak, čvrst i postojan u vjeri. Upravo zato što smo sve to prošli mi ne smijemo iznevjeriti svoje korijene i pretke i moramo ići njihovim putem. Nismo tražili tuđe i bili smo svoji na svome. To je poenta cijele priče. Hercegovina je nepokorena zemlja i ostat će čvrsta i stalna u misiji koja stoji pred njom.

U liku djeda Karla Vi projicirate povijest hrvatskoga naroda. Možete li nam opisati Vaš odnos s njim?

– Imao sam majku i oca. Djed je bio živ kao i baka Ćoruša. Tako su je zvali od milja, inače se zvala Manda. Djed i baka bili su mi drugi roditelji. Kao dijete proveo sam dosta vremena s njima i to nikada neću zaboraviti. Djed Karlo ostavio je na mene dubok dojam i upravo zato sam ga spomenuo odmah na početku knjige. Imao je jedan poseban odnos prema bratu i meni zato što je u Drugom svjetskom ratu izgubio dva sina po kojima smo brat i ja dobili imena Stipe i Viktor. Bio je kao stup obitelji čija je riječ imala težinu. U kući se deset godina nije spominjalo ime mojih stričeva koji su poginuli tijekom Drugoga svjetskog rata. Djed Karlo imao je životnu filozofiju i urođenu mudrost koju je pokušavao prenijeti na nas unuke, a prvenstveno na mene. Bez njegova upliva ne bih bio cjelovita ličnost. U tom razgovoru u knjizi, prije nego što ću ja preuzeti dužnost načelnika policije, istaknuo je osobitu rečenicu da se u ratu vrlo lako izgubi obraz i da pazim na dostojanstvo sebe i obitelji. Iako je izgubio dvojicu sinova, nije se nadao da će se unuci opet morati boriti, ali je znao da se za domovinu i domoljublje mora žrtvovati naglašavajući da se u ratu najčešće ne gubi život, nego obraz. Djedove su riječi najvažnije prvenstveno kada kaže da će na kraju opstati samo oni jaki u vjeri.

Hercegovina je tradicionalna sredina u kojoj obitelj čini jezgru i temelj. To se provlači u samoj knjizi. Na koji način?

– Ima stara izreka o Hercegovini koja kaže: Hercegovina cijeli svijet naseli, sebe ne raseli. To je upravo odgovor na to pitanje. Toliko smo bili jaki i postojani u vjeri i svaki put spominjem da smo opstali i ostali. Kad smo bili u vojsci, sa sobom smo nosili hercegovački kamen. Taj sam kamen nosio sa sobom kad sam služio vojsku i danas ga držim u ormaru. Ljudima u vojsci, posebno Vojvođanima, pričao sam kako uvijek nosim sa sobom hercegovački kamen da me svakim novim jutrom podsjeća na rodnu grudu. Vojvođani bi pritom rekli da im nikad nije palo na pamet nositi vojvođansku zemlju sa sobom. Ključ je ovoga razgovora i poruka čitateljstvu ljubav i oprost, ali da se pritom nikada ne zaboravi. Mi svoje volimo, a tuđe poštujemo.

Jeste li Vi u duši pacifist? Provlači li se ideja mira kroz samu knjigu?

– Naravno da sam pacifist. Nama je rat nametnut. Rezervisti iz Crne Gore i Srbije došli su u Mostar. Mi smo samo branili zemlju, rodnu grudu i vlastite domove. Nismo išli u Titograd, Valjevo i Kragujevac. To je samo bila reakcija na velikosrpsku agresiju koja se dogodila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća i koju smo odbili i na kraju odajemo počast onima koji su poginuli za te ideale. Nikad ih ne smijemo zaboraviti!

Uloga policije istaknuta je na mnogim mjestima u knjizi Rat prije rata. Kolika je zasluga civilne policije u Domovinskom ratu ?

– Može se reći da je u Domovinskom ratu, kako kod nas, tako i u Hrvatskoj, ključnu ulogu odigrala policija. U tom razdoblju, kada je izvršena okupacija Mostara i doline Neretve u devetom mjesecu 1991. godine, jedino je policija bila legalna i spremno se oduprla vojnoj sili koja je tada bila treća u svijetu. Sve su drugo bile paravojne formacije. Oni su izvršili agresiju, a mi smo bili primorani da se branimo. U devetom mjesecu 1991. godine, kada je okupiran Mostar i dolina Neretve, u Mostaru smo uspostavili crtu na zapadnom dijelu grada. Tu je bilo ključ cijele priče. Da su oni zauzeli Planinicu i Bile, Mostar bi bio u potpunom okruženju i možemo pretpostaviti da bi doživio veću tragediju od, recimo, Srebrenice. Tamo je poginulo 8000 ljudi, a ovdje bi bilo 88 000 ljudi. Da nije bilo policije koja je već prije toga kupovala vrijeme, tko zna što bi se dogodilo. Šest do sedam mjeseci bila je otvorena agresija i provokacija kad je obrana grada povjerena HVO-u i policiji. Od kolovoza i rujna 1991. godine do travnja 1992. godine, policija je odigrala ključnu ulogu da grad Mostar ne padne u ruke JNA. Taj je posao odradila fantastično i uloga policije neka se nikada ne zaboravi.