Svaki domoljub je vezan uz rodnu grudu

[adrotate group="1"]

Razgovarao: Ivica Vukov

Stipo Rašić, branitelj iz Domovinskoga rata ovih dana javnosti će ponuditi izuzetno vrijedno djelo povijesnoga karaktera, a koje opisuje put obitelji Rašić i selo Mišince u Bosanskoj Posavini. U ovom kratkom razgovoru autor objašnjava zašto knjiga i koja je ideja vodilja za pisanje i tiskanje iste.

Tko je zapravo Stipo Rašić

Rođen sam 31.07.1956. godine u selu Mišinci kod Dervente, od roditelja Jure Rašića i Kate rođ. Lovrić.  Još davne 1975 godine, kako kažu trbuhom za kruhom, došao sam u Zagreb, zaposlio se i ostao sve do mirovine. Obrazovao sam se od Prometne struke, Vatrogasnog  tehničara do Ekonomiste. Godine 1983 sretno se oženio sa predivnom ženom Katom rođ. Hrvat iz Šurkovca kod Prijedora. Dobili smo dvoje djece, Juricu 1984. godine i Patriciju 1987. godine. Zadnjih trideset godina radio sam u Hep-u, Pogon Te- To Zagreb na obračunu plaća a 2016. godine otišao u mirovinu. Sada se radujem i provodim vrijeme uz svoje unuke Klaru i Luciju, te malog Filipa.

Zašto knjiga o Rašićima ?

Oduvijek me zanimalo moje prezime, od kud smo došli, kad smo došli u Mišince, moje porijeklo. Naši stari su nama djeci vrlo malo i šturo pripovjedali o lozi Rašića i od kuda smo došli u Mišince. Moglo se samo čuti kako spominju hercegovačko porijeklo, ali Hercegovina je širi pojam a ja sam želio znati bar približno iz kojeg mjesta u Hercegovini vučemo korijene. Kad je 1991. godine Srbija i JNA te pobunjeni Srbi napala Hrvatsku, a 1992 i BiH, tek tada mi se žarko produbila želja  i ideja da svoje prezime Rašić istražim i svoje rodoslovlje nekako posložim dok još ima živih rođaka i susjeda, oni će mi nadao sam se pomoći. Počeo sam čitati svu literaturu koja je vezana uz naš kraj i prezime Rašić. Uz to morao sam obraditi i prezime Lovrić sa majčine strane i prezime Knezović od očeve loze. Vjerujem da će ova knjiga pa makar i za 10, 20 ili 50 godina nekome mlađem pomoći u obradi svoga rodoslovlja. Po svim mojim istraživanja došao sam do zaključka kako su naši doselili iz mjesta Tihaljina, kod Gruda oko 1830 godine.

B. Posavina je raseljena, ali sjećanja su ostala?

Kako smo mi Posavljaci raseljeni i ima nas po cijelom svijetu, vjerujem da svaki svjesni domoljub vene za svojom rodnom grudom. Sjećam se iz djetinjstva gdje smo skoro bosi išli u školu i na Svetu Misu, jer nije bilo, bar u mojem djetinjstvu moderne obuće i odjeće, nosilo se i krpalo po više puta jedna te ista obuća i odjeća. Zornice su bile poseban doživljaj, jer osjećala se radost rođenja našega Gospodina Isusa Krista, kada su Crkve bile prepune što odraslih, ali i puno djece. Slično je ozračje bilo i za Uskrs, kada smo se radovali Isusovom Uskrsnuću i tucanje jaja. Bilo je tu još puno narodnih običaja, prela, sijela igre prstena itd. Uz sve ove događaje neizbježna je bila pjesma i kolo uz zvuke Šargije, a kasnije i violine. Naše Izvorne pjesme poznate su diljem svijeta, što nas Posavljeke izdvaja iz cjelokupnog hrvatskog puka BiH, jer samo se u Posavini njeguje i održava ova vrsta glazbe i pjesme. Ovi običaji će živjeti dalje u nama i sa nama.

Nekadašnji žitelji iz B.P. su raseljeni diljem svijeta ali srce vuče rodnom kraju.

Mnogi naši Posavljaci žive izvan svoga mjesta rođenja, ali rado se navrate na svoje ognjište pa makar i porušeno, a posebno kada je neka crkvena Godovina. Kod nas na Ceru za vrijeme Rokova 16.08. okupi se mnoštvo ljudi rasuti po cijelom svijetu i vidi se kako se ljudi rado druže i izmjenjuju sjećanja na proteklo vrijeme. Sve to skupa završi uz pjesmu i kolo, naravno uz zvuke Šargije i violine.

Bili ste branitelj?

Čovjek vrijedi onoliko koliko se žrtvuje za druge, za svoju Domovinu, to znači dati svoj život da bi spasio tuđi, da bi spasio hrvatskog vojnika kojeg nije ni poznavao. Rat je neprirodno okruženje za čovjeka. U svega nekoliko trenutaka, iz uhodane svakodnevice, napuštaš svoje radno mjesto, svoje prijatelje, svoj dom i postaješ vojnik, ratnik. Kako ovakve ljude možemo definirati ? Svaki onaj koji ostavi radno mjesto, dom obitelj i ostaviš sve kako bi se borio za slobodu svojeg naroda i svoje Domovine, svjestan cijene koju ćeš morati platiti, ti si Junak. Kad si spreman položiti svoj život da bi pomogao u spašavanju nepoznatog hrvatskog branitelja, ti si Heroj. U ratu brzo padaju maske i u prvoj ozbiljnoj situaciji svatko pokaže pravo lice. U ono vrijeme, ratnih devedesetih za sebe mogu reći da sam upravo to bio, spreman dati svoj život za hrvatskog branitelja i Domovinu.

Godine 1989. ja sam bio zaposlenik Elektroprivrede Zagreb. Moglo se tada naslutiti da će biti svašta, neće Srbi tako lako pustiti Hrvatsku iz okrilja Jugoslavije. U zraku se osjećao nemir među Hrvatima dok su se pojedini Srbi radovali i nadali kako će Jugoslavenska vojska sve to riješiti i da će Jugoslavija i dalje opstati. Ja sam također osluškivao i pratio razvoj događaja u Jugoslaviji. Imao sam tada 35 godina, oženjen sa dvoje male djece i nije mi bilo svejedno kako će se sve to završiti. Jedino sam bio siguran da ću ako zatreba braniti državu Hrvatsku, jer propustiti povijesnu priliku stvaranja Nezavisne Hrvatske države nisam htio ni mogao propustiti. Od nekih 195 država svijeta dolazi na svijet i Hrvatska, to se ne propušta, takova čast se ne pruža svakome. Na kraju krajeva i moj pokojni otac Jure se također borio za Nezavisnu državu u onim okvirima 1941 – 1945 godine. Moglo se u razgovoru sa ljudima zaključiti kako većina podržava Nezavisnu Hrvatsku pa ako bude trebalo i oružjem braniti, jer komunističke diktature je svima bilo dosta. Mi Hrvati koji smo rođeni izvan granica avnojske Hrvatske, još više smo bili, tako ja imam dojam, za Nezavisnu državu Hrvatsku, jer smo osjećali snažnu vezu i želju za domovinom, njoj pripadamo i njoj težimo. Istodobno kroz glavu mi je prolazila misao na rodnu Posavinu, tj. na moj rodni kraj, moje Mišince, što će tamo biti sa našim ljudima. Iz tog razloga odlučio sam napisati ovu knjigu i događaje u derventskom kraju. O ratnom putu, što je opširna tema, samo ukratko. Bio sam sudionik događanja dijelom iz 1991, 1992, 1993 te vrijeme Oluje 1995.

Što biste poručili svojim Posavljacima?

Volim i cijenim svakog Posavljaka bez obzira gdje se rodio, svakoga doživljavam kao svoga brata, želim svakom obilje Božjeg Blagoslova i sve najbolje u sredini gdje žive. Molim svakoga da svoje ognjište nikada ne zaboravi. Svaku vjeru neka poštuje a svoju vjeru RK i naše svećenike neka cijene, jer su oni kroz povijest sačuvali naše hrvatstvo i vjeru održali i sačuvali.