Smjernice za strateški odnos prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske

Zagreb, 16.11.2018. - Na 41. međunarodnom sajmu knjiga Interliber Školska knjiga predstavila je knjigu "Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija” Wollfyja Krašića (na fotografiji), o kojoj su uz autora govoriti i urednik Deniver Vukelić te Ante Žužul i Ivo Banac. foto HINA/ Zvonimir KUHTIĆ/ zk
[adrotate group="1"]


Neki smatraju da hrvatski državljani koji žive u inozemstvu uopće ne bi trebali imati pravo glasa na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, pa se i prva stavka ovoga teksta može promatrati kao uski interes Hrvata izvan RH, s kojim hrvatski državljani u RH u najmanju ruku nemaju veze. No, trenutni izborni zakon i za mnoge od njih je nepravedan, a njegova izmjena pridonijela bi rastu stupnja demokracije u Hrvatskoj. Dopisno i elektronsko glasovanje podignulo bi izlaznost na izbore, čime bi legitimitet izabranih članova Sabora te predsjednika Republike bio veći. Trenutna podjela na izborne jedinice nije nepravedna samo prema „dijaspori“, koja je ograničena na 11. izbornu jedinicu, nego i prema stanovnicima nekih drugih jedinica, budući da nakon velikih demografskih promjena u posljednje vrijeme vlada znatan disbalans u broju potrebnih glasova za izbor člana Sabora među izbornim jedinicama. Više slobode i demokracije – zajednički je interes Hrvata izvan RH i velikog broja Hrvata u RH.

Piše: Wolfy Krašić

Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine

Vlada RH predstavila je prije nekoliko dana. Dokument je izazvao niz reakcija stručnjaka,
prvenstveno dijelovi koji govore o demografskoj i gospodarskoj problematici. Unutar
prvo spomenutog polja neopravdano se zapostavlja iseljenička problematika, odnosno pitanje odnosa s Hrvatima izvan RH. Naime, bez kvalitetne imigracijske politike nije moguće zaustaviti, a onda i preokrenuti izrazito negativne demografske trendove. Drugim riječima, ni najbolje pronatalitetne mjere u zemlji neće biti dovoljne za to. Isto tako, dok se raznim fondovima Europske unije pridaje gotovo sakrosanktni značaj, predstavlja jedinim spasom za Hrvatsku, Hrvati izvan RH zanemaruju se kao prirodan i poželjan gospodarski partner. Nacrt prijedloga strateški je dokument te ne može ulaziti u brojne pojedinosti pitanja odnosa s Hrvatima izvan RH. Ipak, to nije opravdanje da bude izrazito općenit te prepun floskula i lijepih želja koje se ponavljaju već 30 godina, gotovo bez dodira sa stvarnošću. Činjenica da se ne radi o završnoj verziji dokumenta, nego nacrtu prijedloga koji mora proći javnu raspravu također ne opravdava nisku stručnu i znanstvenu razinu dokumenta. Stoga se u nastavku nudi nekoliko smjernica za definiranje strateškog odnosa prema Hrvatima izvan RH, temeljenih na
višegodišnjem znanstvenom bavljenju hrvatskim iseljeništvom te kontaktima s nizom
hrvatskih aktivista u inozemstvu i povratnika.

Izmjena izbornog zakona

Nakon početnog oduševljenja stvaranjem i obranom RH, procesa u kojem su Hrvati
izvan RH igrali posebno bitnu ulogu, obujam odnosa s RH te zadovoljstvo njima, prvenstveno hrvatskih iseljenika u zapadnoj Europi i prekomorskim zemljama, ubrzano se smanjivao. Danas kod mnogih hrvatskih iseljenika, u prvom redu onih koji su pokušali ostvariti neku suradnju s RH, vlada razočaranost i ogorčenje. Stavka koja izaziva možda i najviše takvih negativnih osjećaja trenutni je izborni zakon RH, koji getoizira predstavnike Hrvata izvan RH na tri fiksna zastupnika u Hrvatskome saboru, bez obzira na izlaznost na izborima. Isto tako, zbog golemih udaljenosti koje moraju prijeći da bi ostvarili svoje glasačko pravo te konstantno smanjivanje broja mjesta gdje ga mogu ostvariti dodatno u praksi narušava njihova temeljna prava. Ovakva situacija rezultira sve manjom izlaznošću na parlamentarne izbore (na posljednjima iznosila je nepunih 16%). Dodatan problem predstavlja činjenica da sva tri zastupnika rezervirana za Hrvate izvan RH izaberu hrvatski državljani u Bosni i Hercegovini, tako da Hrvati koji su autohtona manjina u susjednim zemljama, a pogotovo

hrvatski iseljenici zapravo nemaju svoje predstavnike u Saboru. Neophodan korak u
poboljšanju odnosa s, ponovno u prvom redu hrvatskim iseljenicima, temeljna je izmjena
izbornog zakona, u kojem će glasovi hrvatskih državljana u Argentini, Kanadi, Švedskoj,
Njemačkoj i Australiji imati jednaku težinu kao i glasovi hrvatskih državljana u RH. Isto tako, da bi se riješio problem velikih udaljenosti do biračkih mjesta te njihov mali broj, potrebno je uvesti elektroničko i dopisno glasovanje. Izborni zakon koji je trenutno na snazi degradira hrvatske iseljenike u građane drugog reda i šalje im vrlo jasnu poruku o tome kako ih doživljavaju hrvatske vlasti. Pojednostavljeno i isključivo iz poslovne perspektive gledano, to je kao da se na razne načine ponižava i odbija partner s kojim se želi poslovati i privući ga na ulaganje u tvrtku.


Nedvosmisleno preciziranje prepreka koje ometaju snažnije povezivanje

U Nacrtu prijedloga jedna od rečenica kojom se objašnjava kako će se raditi na
snažnijem povezivanju s iseljeništvom kaže: „Zbog toga će se javne politike usmjeriti na
ubrzavanje gospodarskog rasta, povećanje društvene uključivosti i pravednosti te stvaranje povoljnog okruženja za snažniji doprinos dijaspore demografskom i gospodarskom potencijalu Hrvatske“. Čemu korištenje eufemizma? Zašto stvari ne nazvati pravim imenom? Takvim se pristupom iseljenicima ne ulijeva nada da će se zaista raditi na „povećanju društvene uključivosti i pravednosti“. Potonje valja zamijeniti jasnom konstatacijom da su korupcija i nepotizam te neučinkovita uprava i glomazni državni aparat neke od glavnih prepreka za suradnju i useljavanje. Niz recentnih znanstvenih istraživanja potvrđuje to. Štoviše, kod znatnog broja osoba iz najnovijeg iseljeničkog vala, koji je započeo ulaskom Hrvatske u EU, upravo su navedene stavke bile glavni potisni faktori za iseljavanje, a ne niži životni standard i lošija primanja u odnosu na Irsku i Njemačku.


Tretiranje Hrvata izvan RH kao ravnopravnih partnera

Trenutni izborni zakon te nedostatak slobode pojedinca u odnosu s državom koji se
manifestira i na polju odnosa vlasti RH i hrvatskih iseljenika te općenito Hrvata izvan RH,
potonji faktor dovodi u podređen položaj. Velika većina hrvatskih državljana izvan RH, ne
računajući one u BiH, živi u državama u kojima vlada mnogo viši stupanj sloboda na relaciji pojedinac-država i u kojima su pojave poput korupcije i nepotizma zastupljene u manjoj mjeri. Zbog toga odbijaju provesti namjeravane ili započete oblike suradnje s RH. U Nacrtu prijedloga govori se o privlačenju uspješnih Hrvata u inozemstvu, bilo u vidu suradnje na raznim poljima, bilo u vidu povratka. No, to se neće početi događati dok se ne stvore potrebni preduvjeti – radikalno smanjenje elemenata socijalističkog načina funkcioniranja i razmišljanja, kao i onog koji se povezuje sa sustavom koji se naziva divlji kapitalizam, prvenstveno na polju uprave, pravosuđa i gospodarstva. Dokle god se hrvatske iseljenike bude sililo da prihvate „igranje po pravilima“ koja su uvjetovana gore navedenim čimbenicima, koji su njima kao stanovnicima uređenih, zapadnih zemalja neprihvatljivi, da „pognu glavu“, daju mito i „poguraju“ dobivanje nekakve dozvole ili rješavanje nekog administrativnog postupka ili pak da vode kafkijansku borbu s hrvatskim birokratskim aparatom, njihov je povratak obična iluzija. Superiorno postavljanje prema iseljenicima očituje se i iz dijela
rečenice koja govori o stvaranju povoljnog okruženja „za snažniji doprinos dijaspore
gospodarskom i demografskom potencijalu Hrvatske“. Gdje su tu interesi i zadovoljavanje
potreba iseljenika? O tome ni riječi. What’s in it for us, pitaju se praktični Amerikanci
hrvatskoga podrijetla?


Uspostava osjećaja uzajamnog povjerenja

Niz pokazatelja sugerira da jazovi između Hrvata izvan RH te RH nisu premošteni sa
stvaranjem samostalne hrvatske države, kako se to očekivalo, nego da su čak i produbljeni.
Zato je nužno da hrvatske vlasti, pored strukturalnih promjena u funkcioniranju hrvatske
države, učine niz simboličkih gesti prema Hrvatima izvan RH, u prvom redu iseljenicima,
kako bi pokušali premostiti te preduboke ponore. Ono na čemu svakako treba raditi jest
razbijanje uvriježenih predrasuda o hrvatskim iseljenicima, od kojih većina potječe iz
vremena komunističke Jugoslavije, kada se dio iseljenika koji su napustili tu državu iz
političkih razloga demonizirao i progonio te kolektivno proglašavao ustašama, fašistima i
teroristima. No, i osobe koje su iseljavale u prvom redu iz gospodarskih razloga, za koje se uvriježio naziv gastarbajteri, također su postali žrtve stereotipizacije, recimo kao navodno neuspješni ljudi, koji su morali iseliti jer nisu bili u stanju postati produktivni dio
jugoslavenskog komunističkog društva. I danas dio političkih elita i javnosti gleda na dobar dio hrvatskih iseljenika kao na radikalne desničare i ekstremiste. Zapravo, ona manjina koja i dalje idealistički, unatoč svim preprekama, i dalje pokušava njegovati različite veze s domovinom, prvenstveno je zainteresirana za uklanjanje raznih i brojnih prepreka koje im ozbiljno smetaju na putu u ostvarenje toga cilja, a ne neke od ideoloških i svjetonazorskih tema koje okupiraju hrvatsko društvo.


Isticanje kako su temeljni interesi Hrvata u RH i izvan nje istovjetni

Iz dosadašnjeg je teksta jasno što se smatra temeljnim preduvjetom za snažniju
suradnju Hrvata izvan RH i RH, a onda i povratak dijela hrvatskih iseljenika i njihovih
potomaka – više slobode u odnosima države i pojedinca, pogotovo kada je riječ o izbornom zakonu. Jedan od načina kako dio političkih elita i hrvatskog društva želi zadržati čvrstu podjelu na domovinsku i izvandomovinsku (ili iseljenu) Hrvatsku jest isticanje da Hrvati izvan RH (posebno hrvatski državljani u BiH te iseljenici) zahtijevaju neka posebna prava, na koja nemaju pravo te zagovaraju neke posebne interese, koji idu na štetu većine Hrvata u RH.
Takva tvrdnja ne može biti dalje od istine. Razlozi koji sprečavaju snažniju suradnju hrvatskih iseljenika i RH jesu isti razlozi koji izazivaju nove iseljeničke valove. Ono što sprečava dio iseljenih Hrvata i njihovih potomaka da se vrate istovjetno je s onim što dio Hrvata u domovini tjera u iseljavanje. Dakle, liberalizacija odnosa države i pojedinca te borba protiv korupcije i nepotizma zajednički je cilj svih Hrvata izvan RH koji žele uspostaviti bilo kakvu suradnju s RH, a pogotovo vratiti se u nju te najvećeg dijela hrvatskog naroda, onog dijela koji ne uživa plodove sudjelovanja u funkcioniranju trenutnog sustava vlasti u RH; u kojem su snažno zastupljeni elementi kasnog socijalizma i divljeg kapitalizma iz 1990-ih.
Kao i u Domovinskom ratu, i danas je temeljni cilj Hrvata u Hrvatskoj izvan RH isti.
Ranih devedesetih bila je to sloboda hrvatske države, a danas je ono što je još tada također trebalo biti ostvareno – sloboda pojedinca u odnosu na državu. Hrvatski su politički emigranti strane političare i javnost u nastojanju da im skrenu pozornost na neriješenost hrvatskog pitanja u Jugoslaviji tijekom druge polovice 1970-ih i 1980-ih ukazivali na primjere kršenja ljudskih prava i političke progone nad Hrvatima u domovini. Nerazumijevanju Zapada za položaj hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslavije pokušavali su doskočiti povezivanjem hrvatskog pitanja s temom koja se našla u središtu svjetske politike od sredine 1970-ih – ljudskim pravima. Pravo pojedinca na temeljna prava i slobode povezivali su s pravom naroda na slobodu, na samoodređenje. Zaključak je bio – sloboda naroda (u obliku nacionalne države) neodvojivo je povezana sa slobodom pojedinca. Iako je uspostavljena suverena i slobodna hrvatska država, znatan dio njenih građana ostao je u okovima propalog jugoslavenskog komunističkog režima, kao i onih novih, koji su iskovani tijekom 1990-ih. I zato – borba za slobodnu Hrvatsku traje i danas – u obliku borbe za slobodu svih njenih građana, u RH i svijetu.
Neki smatraju da hrvatski državljani koji žive u inozemstvu uopće ne bi trebali imati
pravo glasa na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, pa se i prva stavka ovoga teksta može promatrati kao uski interes Hrvata izvan RH, s kojim hrvatski državljani u RH u najmanju ruku nemaju veze. No, trenutni izborni zakon i za mnoge od njih je nepravedan, a njegova izmjena pridonijela bi rastu stupnja demokracije u Hrvatskoj. Dopisno i elektronsko glasovanje podignulo bi izlaznost na izbore, čime bi legitimitet izabranih članova Sabora te predsjednika Republike bio veći. Trenutna podjela na izborne jedinice nije nepravedna samo prema „dijaspori“, koja je ograničena na 11. izbornu jedinicu, nego i prema stanovnicima nekih drugih jedinica, budući da nakon velikih demografskih promjena u posljednje vrijeme vlada znatan disbalans u broju potrebnih glasova za izbor člana Sabora među izbornim jedinicama. Više slobode i demokracije – zajednički je interes Hrvata izvan RH i velikog broja Hrvata u RH.

Jasna useljenička politika

Iako strateški dokument, Nacrt prijedloga morao je konkretnije progovoriti o načinima
kako RH namjerava uspostavljati snažniju suradnju s Hrvatima izvan RH i potaknuti dio
hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka na povratak. Dok su promjena izbornog zakona i
liberalizacija nužni preduvjeti za pokretanje navedenih procesa, potezi poput raznih oblika poreznog rasterećenja za one koji žele otvarati poslove u RH, davanje zemljišta u koncesiju te nekretnina po povoljnim cijenama u demografski opustošenim krajevima mjere su kojima se treba graditi useljenička politika. Potencijalnim useljenicima na raspolaganju, i to na jednom mjestu, moraju biti sve osnovne informacije o tome kako započeti život, školovanje i posao u RH. Razne im državne institucije moraju biti na usluzi prilikom rješavanja brojnih administrativnih problema, a ne nastupati iz bezobzirne FT1P pozicije, još jedne od „blagodati“ naslijeđene iz socijalizma.

Diferenciran pristup

Hrvati izvan RH izuzetno su heterogena kategorija. Pristup vlasti već na strateškoj
razini mora biti diferenciran; ne može se na isti način pristupati, nuditi suradnju na različitim poljima i eventualno poticati useljenje u Hrvatsku Hrvatu pete generacije u Čileu čiji djed već nije koristio hrvatski jezik, gastarbajteru koji je otišao u Njemačku tijekom 1960-ih, autohtonom gradišćanskom Hrvatu u Austriji ili pripadniku najnovijeg iseljeničkog vala u Irskoj. Jednak pristup tim toliko različitim pripadnicima hrvatske nacije i potomcima Hrvata ne može donijeti mnogo uspjeha. Različit položaj, a onda i potrebe Hrvata vidljive su i među Hrvatima koji žive u zemljama u okružju. Hrvati u BiH konstitutivan su narod, no zbog sve teže političke situacije, na putu su da ih političke elite druga dva naroda pretvore u nacionalnu manjinu. Hrvati u Srbiji kao nacionalna manjina također su izvrgnuti različitim oblicima političkih pritisaka. Od njih daleko malobrojnija hrvatska zajednica u Crnoj Gori možda će se naći u sličnom položaju. Hrvati u Sloveniji čak nemaju priznat status nacionalne manjine.
Moliški Hrvati u Italiji te karaševski u Rumunjskoj imaju pak druge probleme, nalazeći se
lako moguće pred potpunom asimilacijom za nekoliko desetaka godina. Takva sudbina s
mnogo većim izgledima prijeti malobrojnim Hrvatima u Češkoj i Slovačkoj.
U Nacrtu prijedloga kao prepreka za povratak Hrvata iz inozemstva u prvi se plan gura
viši životni standard zemalja u kojima trenutno žive. Ta je konstatacija netočna, i posljedica je nediferenciranog pogleda na Hrvate izvan RH. Konkretnijim akcijama i jasnim pridavanjem pozornosti Hrvatima u pojedinim južnoameričkim zemljama, hrvatske su vlasti do sada bez sumnje mogle privući dio tamošnjih Hrvata, odnosno potomaka Hrvata na školovanje, razne specijalizacije i usavršavanja, a onda neke i na trajni ostanak u Hrvatskoj. Razrađena useljenička politika, i bez značajnijeg rasta standarda u RH zasigurno bi privukla barem neke potomke Hrvata u primjerice Peruu, Boliviji, Ekvadoru ili Paragvaju. Težak propust hrvatskih vlasti nepostojanje je konkretnog pristupa prema venecuelanskim Hrvatima u trenutku kada je započela teška politička i gospodarska kriza u toj zemlji. Vrlo je vjerojatno da bi dio njih barem privremeno bio spreman potražiti utočište u zemlji svojih predaka. Znatan dio Hrvata u Južnoafričkoj Republici također je pogođen raznim oblicima nestabilnosti u toj zemlji i moguće je da bi dio njih pozitivno reagirao na ponudu hrvatskih vlasti za useljenje uz nuđenje raznih benefita. Neki Hrvati u razvijenijim državama Južne Amerike – Argentini, Urugvaju i Čileu, mogli bi biti zainteresirani za suradnju s RH i dobivanje hrvatskog državljanstva, zbog članstva Hrvatske u EU.
I bez značajnijeg rasta životnog standarda, ali s perspektivnom useljeničkom politikom
i pravednijim odnosima prema iseljenicima i u društvu općenito, RH bi mogla biti privlačna Hrvatima i njihovim potomcima iz najrazvijenijih zapadnoeuropskih zemalja ili pak SAD-a, čiji su velegradovi pogođeni visokom stopom kriminala i nasilja, zagađenjem ili se pak u posljednje vrijeme nalaze na meti terorista. Uz spomenute politike, sigurnost te mogućnost vođenja zdravijeg života u RH, mogli bi gurnuti u drugi plan pitanje nižih primanja u odnosu na Zapad.
U Nacrtu prijedloga ovoj problematici posvećena je samo jedna rečenica: „Poticat će
se oblikovanje i provođenje novih ciljanih programa i mjera sukladno potrebama,
specifičnostima i položaju Hrvata u državama u kojima žive“. S obzirom na dosadašnju
praksu, nedovoljnu pozornost u dokumentu i ne baš odlučan izbor riječi (država „potiče“ razne stvari, a malo toga zaista „potakne“), ne treba biti optimističan po pitanju diferenciranog pristupa hrvatskih vlasti Hrvatima izvan RH ni u ovom desetljeću.
Hrvatske vlasti dijelom ipak prave jednu vrstu diferenciranog pristupa, ali u
negativnom smislu. Salvu nezadovoljstva izaziva politika podržavanja i pomaganja podobnih ne samo u RH, nego i u inozemstvu. To je još jedan element koji odbija velik broj Hrvata u inozemstvu od pokušaja uspostave čvršćih odnosa s RH.


Pomoć u izgradnji novih naraštaja intelektualaca humanističkog i društvenog usmjerenja

Velik broj hrvatskih zajednica u svijetu sve teže provodi različite aktivnosti kojima
njihovi članovi manifestiraju hrvatski nacionalni identitet. Mlađi naraštaji pokazuju sve manje interesa za aktivnosti s hrvatskim nacionalnim predznakom, asimilirajući se u druge nacije. Također, u odnosu na neke ranije generacije iseljenika, mlađi naraštaji u vrlo malom postotku odabiru obrazovanje i zanimanje iz humanističkog i društvenog znanstvenog polja, nego pokreću vlastite poslove ili odabiru tehnička zanimanja, ona vezana uz medicinu, bave se zanimanjima iz područja prava i slično. U ranijim razdobljima upravo su brojni intelektualci humanističkog i društvenog usmjerenja bili pokretači i nositelji hrvatske djelatnosti u svojim zajednicama. Stoga RH mora uložiti više novca u obrazovanje Hrvata izvan RH kod kojih postoji afinitet prema spomenutim područjima znanosti i djelatnosti. RH potiče studiranje Hrvata izvan RH u Hrvatskoj te u tome smislu dodjeljuje stipendije. No, proces dobivanja stipendije previše je birokratiziran i dugotrajan, a do mnogih hrvatskih zajednica nije ni došla
vijest o mogućnostima studiranja u Hrvatskoj. Strateški je interes hrvatske države da školuje i odgaja nove naraštaje hrvatske intelektualne elite u inozemstvu, koja će biti predvodnik očuvanja hrvatskog identiteta među Hrvatima rasutima diljem svijeta.

Rezultati znanstvenih istraživanja kao temelj političkih poteza i odluka

S obzirom na površni i znanstveno neutemeljeni karaktera dijela Nacrta prijedloga koji
govori o vezama RH s Hrvatima izvan RH, postavlja se pitanje tko su stručnjaci koji su radili na ovom dijelu Nacrta? Na temelju kojih podataka i znanstvenih saznanja su ga napisali? Na predstavljanju Nacrta prijedloga rečeno je da se dugo radilo na njemu. Boljem poznavatelju dijela znanstvene zajednice koja se bavi raznim pitanjima vezanim uz Hrvate izvan RH, kao i hrvatskih javnih radnika i aktivista u inozemstvu te malobrojnih povratnika iz iseljeništva, potpuno je jasno da Vladina tijela koja su radila na ovom dijelu Nacrta prijedloga nisu konzultirala navedene sugovornike. Vraćajući se na poslovni način razmišljanja, ovakvo se ponašanje može usporediti s plasiranjem nekog proizvoda na tržište uz odbijanje konzultacija s rezultatima ispitivanja tržišta.
U posljednjih nekoliko godina hrvatsko je iseljeništvo došlo u fokus niza hrvatskih
znanstvenika iz humanističkih i društvenih znanosti. Održavaju se znanstvene konferencije i kongresi, objavljuju zbornici radova, znanstvene monografije, znanstveni i stručni članci. No, kod tog dijela znanstvene zajednice vlada uvjerenje da državne strukture nemaju sluha za dosege znanstvenih istraživanja. Visoki dužnosnici, ili oni bilo koje razine izvršne i zakonodavne vlasti, gotovo da se ne mogu vidjeti na znanstvenim skupovima o iseljeništvu ili pri predstavljanju zbornika radova i knjiga o toj problematici. Iz vlasti se često čuje izjava, koja je već postala poštapalica, o potrebi snažnijeg povezivanja obrazovanja, znanosti i gospodarstva, pri čemu se misli na prirodne i tehničke znanosti te zdravstvo. Stoga se valja zapitati zašto isto načelo vlast ne želi primijeniti na humanističke i društvene znanosti, u ovom kontekstu po pitanju rezultata znanstvenih istraživanja o Hrvatima izvan RH. Takvo ponašanje ne samo da je štetno po vitalne interese RH, nego je i ponižavanje spomenutih znanstvenika, umanjivanje dosega njihovog rada. Ne objavljuju se znanstveni radovi samo zato da bi ih mogao čitati uski krug znanstvenika, odnosno da bi studenti imali više ispitne literature. Objavljuju se i da bi se dao znanstveni temelj za formiranje državnih politika, u ovome slučaju prema Hrvatima izvan RH.

Nedjelja Večernji list tema broja, 13. prosinca 2020., 6.-8.