Sinj: Ove godine Božić će se slaviti kao nikada do sada

[adrotate group="1"]

„Sam đava zna oklen sve dolaze. Ubijaju i po deset janjadi za jednu noć. Sad u zadnje vrime dođu i danju. Kod nas ovce većinom čuvaju stariji ljudi, pa se jadni uplaše i nekako sebe obrane, ali janjci izvuku deblji kraj, a pomoći ni odakle. Žao mi je tih ljudi koji cili život rade i onda im dođe neman i uništi svu njnihovu muku“, žalosno govori Petar i kaže kako bi bilo dobro da se nekako nađe načina da se te ljude obešteti, ali država ništa ne haje. U gradskim službama kažu kako su nemoćni. One županijske institucije zaokupljene su svojim problemima, a državne misle samo na veće gradove, za manje , a pogotovo za Sinj koju riječ progovore tek oni koji tu i žive i koji prolaze slične stvari. U zadnje vrijeme njih nitko i ne sluša.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Povijest bilježi kako su se katolici iz Rame  predvođeni svojim  fratrima-ujacima bježeći od turskog osvajača povlačili prema Sinju,a jedna skupina njih otišla je prema Splitu u vrijeme najžešćih turskih osvajanja  dijela Bosne i Hercegovine na kojem su živjeli, a vjernici su se nekako snalazili u selima  i potleušicama oko Sinja. Bijaše to krajem 17. stoljeća. Iako su se uspjeli skloniti  na Sustjepanu u Splitu nostalgija za „stadom“ nagnala je da se i oni fratri koji su otišli u Split vrate u Sinj pridruže svojim vjernicima. Kada su krenuli iz Rame sa sobom su ponijeli i Gospu.

I danas se ponekad čuje rasprava o tome koja je Gospa „prava“: Ramska ili Sinjska, a nerijetko se dogodi da problem ostane neriješen, jer i jedna  i druga suprostavljena strana  nikako da shvati da se radi o jednoj te istoj Gospi.

Tijekom našega putovanja u Cetinsku krajinu shvatili smo da ovdje pušu neki novi vjetrovi i da ljudi ovdje dobro poznaju svoju povijest. Iako je grad Sinj poluprazan i izgleda sablazno u ovo doba pandemije korona virusa, ipak se može pronaći poneki prolaznik. Frane je išao u ljekarnu, vidio automobil zagrebačkih registarskih pločica, ponijela ga radoznalost , pa na nas je i pitao zašto smo došli:

-Mi smo novinari. Došli napraviti reportažu o Sinju, uglas kažemo.

-Joj, novinari, novinari, samo lažete. Eto, sad za promjenu napišite nešto lijepo o Sinju. Ovo je najljepši grad na svitu, a opet neki novinari pišu ono najgore, kaže Frane. Pitamo ga zna li on je li Gospa Sinjska ili Ramska?

-Ma, dajte ljudi, opet pilate. Naravno da se radi o jednoj Gospi. Tako je bilo u povijesti hrvatskoga roda. Morali smo se povlačiti ispred neprijatelja, ali uvijek smo uz sebe nosili i svoje svetinje. Ramska je Gospa kao i veliki broj ramljaka utočište u teškim vremenima našla u ovom kraju i to je samo još jedan dokaz da je hrvatski katolički narod uvijek bio zajedno. Uvijek su Hrvati Dalmacije i Hercegovine bili zajedno i međusobno si pomagali, kaže Frane i napominje da je veliki broj Hrvata i iz Cetinske krajine kasnije otišao u Slavoniju. Nije upoznat s činjenicom da je bilo onih koji su završili s druge strane rijeke Save, ali veliki broj njihovih potomaka i danas živi oko Požege, Nove Gradiške, Okučana…

Prolazimo trgom. Nigdje žive duše. Rolete na prozorima spuštene. Negdje iz daljine dopire  Thompsonova „Oj, Ivane, pobratime mij,…“. U tom času pored nas prolazi mladić. Kaže zove se Petar. Izašao na svjež zrak na koju minutu. Pitamo ga zašto su Sinjani tako disciplinarani:

-A, virujte mi, niman pojma. Samo prije dva sata ovdje je vrilo od ljudi. Trg je bija pun. Kako to da su se odjedanput razbižali, ne znan, kaže Petar i objašnjava kako je korona zadnjih mjeseci u Sinju dosegla svoj vrhunac, pa se ljudi boje.

-Mnogo ih se zarazilo. Neki su prošli velike muke, pa se svit sada jako boji. Ta korona je veliko zlo. Jadni ljudi. Sinj van je, dragi prijatelji, bio veliko žarište prije nekoliko miseci. Nije niti sada puno bolje, kaže Petar.

Prema njegovim riječima doznajemo da nije lako niti u selima Cetinske krajine. Uz sve zlo koje se sručilo velike probleme u zadnje vrijeme prave i vukovi, koji se spuštaju u sela i prave velike štete stočarima:

-Sam đava zna oklen sve dolaze. Ubijaju i po deset janjadi za jednu noć. Sad u zadnje vrime dođu i danju. Kod nas ovce većinom čuvaju stariji ljudi, pa se jadni uplaše i nekako sebe obrane, ali janjci izvuku deblji kraj, a pomoći ni odakle. Žaj mi je tih ljudi koji cili život rade i onda im dođe neman i uništi svu njihovu muku, žalosno govori Petar i kaže kako bi bilo dobro da se nekako nađe načina da se te ljude obešteti, ali država ništa ne haje. U gradskim službama kažu kako su nemoćni. One županijske institucije zaokupljene su svojim problemima, a državne misle samo na veće gradove, za manje , a pogotovo za Sinj, koju riječ progovore tek oni koji tu i žive i koji prolaze slične stvari. U zadnje vrijeme njih nitko i ne sluša.

Pozdravljamo se s Petrom i polako razgledamo mjesto na kojem se svake godine okupe brojni gledatelji i navijaju za konjanike, a koji se bore osvojiti čoju. Alka je zaštitni znak i simbol Sinja. Za nju se svake godine brižno pripremaju mnoge stvari, a posebno konji. Oni se posebno održavaju, timare, paze, uvježbavaju… Svake godine na alci se pojavi i po neki novi konj. Naravno, bude i novih konjanika. U vrijeme alke Sinj živi. Prema riječima našega sugovornika Frane tada je  u Sinju najviše i ljudi:

-I domaćih i gostiju. Domaćih bude više, ali postoji dobar razlog. Naime, postoje osobe koje prate tko se pojavi na  alci a tko ne. Tko se ne pojavi bude glavna tema dana i onda brojni „inspektori“ obilaze, zovu, pitaju, o čemu se radi. Važno je znati zašto se određena osoba nije pojavila, jer ako je razlog neopravdan, onda nije dobro za tu osobu. Bude glavna tema najmanje narednih mjesec dana, jer kad se završi alka i kad ljudi odu, onda se nema baš puno aktualnih tema i „dobro dođu“ trač-partije. Tako vam je to u  našem Sinju. U suštini to je dobar grad, ljudi se međusobno vole i dobri su jedni prema drugima, ali kao svugdje u svijetu tako i ovdje bude trzavica, kaže Frane i uz psovku naglašav a kako će „fasovati“ kad dođe kući, jer baba čeka tablete, a on se raspričao.

Sinj i Cetinska krajina žive i u ovo vrijeme. Dišu. Možda malo koriste i škrge, ali živi su i dišu. Dok Cetina polako protječe  Sinjani u svojim domovima kuju planove za proslavu Božića na način kako nikada do sada nisu slavili. Kažu kako će unatoč svemu, Božić proslaviti kako i dolikuje, a ne žele otkriti način kako će postići da istovremeno budu sretni i zadovoljni i oni i Stožer civilne zaštite. Kažu da traže način kako će „janjci biti na broju i vuci siti“. Živi bili pa vidjeli.