NAŠI KLASICI – SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

[adrotate group="1"]

Piše: Ines KOMLJENOVIĆ

Silvije Strahimir Kranjčević ime je jednog od najznačajnijih pisaca realizma u Hrvatskoj, ali i doživotnog buntovnika. Ovaj političar pravaške orjentacije rođen je  17. veljače 1865. godine u Senju, gdje je pohađao i školu. Mlad i neodlučan, napustio je gimnaziju i uputio se u Rim na Elitni zavod Germanico-Hungaricum, gdje je trebao postati svećenikom.  Tamo se nije dugo zadržao, jer se nije pronašao u toj ulozi. Iako kratak, boravak u vječnom gradu ostavio je trajni trag na njegove emocije i pjesničko stvaralaštvo. Konačno, pronašao se u struci učitelja građanske škole te diplomirao na jednogodišnjem učiteljskom tečaju u Zagrebu, nakon kojeg je otišao raditi u Bosnu i Hercegovinu, točnije u Sarajevo.

Dva mjeseca prije odlaska u Rim objavio je svoju prvu pjesmu u časopisu  “Hrvatska vila” (Zavjet, 1883.). Pun inspiracije i borbenosti, iz Rima je poslao još stihova koji su čitani s oduševljenjem, te su s vremenom postali prava umjetnost nepoznatog, mladog autora. Po povratku iz Rima objavio je jednu od najpoznatijih pjesama ”Noć na Foru”, te ubrzo zatim i prvu zbirku, ”Bugarkinje” (1884.)

Za samo godinu dana pisanja, stvorio je vlastiti stil i tematiku, pa je tako njegovo pjesništvo postalo prepoznatljivo po motivima domovine, čovjeka i svemira. Ta tri motiva nosio je sa sobom kroz cijeli pjesnički život, nikada se nije mijenjao, već je samo sazrijevao i rastao.  Nakon Hormannovog pokretanja književnog časopisa ”Nada”, pravi je urednik bio Kranjčević, koji je u 9 godina stvorio najutjecajniji  i najpoznatiji južnoslavenski književni časopis u kojem je bila objavljena većina njegovih književnokritičkih djela. Bez obzira na nacionalno i poetičko opredjeljenje,  Kranjčević je sakupljao bosanske, vodeće hrvatske i srpske književnike u svoje krugove.  S obzirom na već stečenu vrijednost i autoritet, u tome je i uspijevao.  Kada je časopis prestao izlaziti, 1904. godine Kranjčević je postao ravnatelj trgovačke škole.  Godine 1898. objavljene su njegove ” Izabrane pjesme”,  koje su ga predstavile kao vodećeg hrvatskog  pjesnika njegova doba.  Zbirka ”Trzaji” objavljena je 1902. godine, a  1908. godine je objavljeno izdanje pjesama koje Kranjčević nije uspio dovršiti.

Kroz svoje pjesme provlači suvremene lirske motive, ali i patetiku i ozbiljne misli, čime izražava svoje pjesničke patnje, ali i nade.  Kranjčević je bio strastveni pravaš – borio se za samostalnost svoje države, pa je tako u njegovoj epskoj pjesmi ”Mojsije”,  lik Mojsija simbol Ante Starčevića (začetnika pravaša), a nezahvalni Židovi koji se klanjaju zlatnom teletu simbol su Hrvata koji se priklanjaju Mađarskoj ili Austriji.  Nakon zbirke ”Bugarkinje” odmiče svoju tematiku od problema ljudske intime, te u svoje pjesništvo uvodi simbole kršćanstva i pobožnosti kojima znatno mijenja značenje s obzirom na biblijske spise. Mnogo piše o patnji što su je trpjeli njegova ponižena domovina i njegov posramljeni narod, te suosjeća i proživljava to svojim pjesničkim osjećanjima tako intenzivno, da su njegov um i duševna briga prelazili granice svjetske realnosti. Iako često piše po uzoru na Augusta Harambašića, ipak postoji nekoliko stvari u kojima se od njega razlikuje. Kranjčević ne spominje trivijalnu ni  ljubavnu liriku koju je Harambašić konstantno u svojim djelima navodio. Kranjčević često preuzima neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te nacionalnu prošlost. No, on je za razliku od onih koji su mu prethodili uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba. Kranjčevićeva poezija doživjela je definitivno priznanje i potpuno razumijevanje nakon II. svjetskog rata, a danas se općenito smatra najvećim pjesnikom dvadesetog stoljeća, te putem prema pjesništvu moderne, kojemu ipak nije pripadao. Ovaj vrsni pjesnik posljednje godine svog života proveo je u Sarajevu. Bio je nastanjen u Ulici Telali 12, gdje je 30.10.2008. godine postavljen i spomenik u njegovu čast, pod nazivom „Genij sputanih krila“. Nakon duge borbe s teškom bolešću, on umire u Sarajevu 1908. godine.