Luburićeva genijalnost osobnog izraza

(Recenzija djelu „Šutnja bdije pred vratima“, Das Wort, 2020.)

Piše: Anto PRANJKIĆ

U romanu „Šutnja bdije pred vratima“ priča o životu Stjepana Matoša, hrvatskoga intelektualca koji je sreću potražio u njemačkom svijetu. Stjepan svoj život gradi kroz karijeru profesionalnog prevoditelja, a koju brzo prevazilazi te nekako nadrasta i samoga sebe. Postaje vrlo cijenjena osoba u tuđem svijetu, posebno onom ženskom i postiže gotovo nedostižne ciljeve. Život mu je isprepleten mnogobrojnima ljubavima, koje ne isključuju jedne drugu, ali u određenom trenutku jedna drugoj budu smrtna smetnja i život se polako nastavlja u nekom drugom smjeru, ali se ljubavima Stjepan polako vraća, barem u mislima.

Raznovrsne su ljudske sudbine. Oni koji se ponajmanje nadaju ponekada uspiju u životnoj stvarnosti, a oni kojima je sve podređeno, koji su „osuđeni“ na uspjeh jednostavno okolnosti odvedu u drugom pravcu i oni se izgube u životnoj vrevi. A svijet? Svijet nije omeđen, ne postoje granice među ljudima. Ljudi su uvijek putovali, nalazili slične i ostvarivali svoje ideje. Neki manje a neki više uspješno. U nekim trenucima ljudskog življenja dođu prekretnice. Te prekretnice živote i određuju. Tako su mnogobrojni ljudi s prostora bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata napuštali svoja rodna mjesta i nastanjivali se negdje daleko. Mnogi su ponijeli svoja uska razmišljanja, minorne poglede i očekivanja. A neki su, pak, radili, puštali razumu na volju i ostvarivali i ono čemu se nisu niti nadali. Hrvati su pokazivali posebnu sposobnost snaći se u poslovima koji su radili. Nekako su plijenili pozornost gdje god su se pojavljivali i ma što god su radili.

Zdravko Luburić, jedan od najpoznatijih živućih hrvatskih književnika, koji su ime i slavu stekli i ostvarili daleko od rodnoga kraja, po prvi puta, u svojoj bogatoj književnoj karijeri, javnosti se obraća romanom. I to u vrlo zreloj životnoj dobi. Ozbiljnim pristupom prema ovoj književnoj vrsti Luburić roman diže na pijedestal književnosti. Pristupa mu ponizno, ali dostojanstveno. Iskreno i otvoreno. S poštovanjem, ali hrabro.

  U romanu „Šutnja bdije pred vratima“ priča o životu Stjepana Matoša, hrvatskoga intelektualca koji je sreću potražio u njemačkom svijetu. Stjepan svoj život gradi kroz karijeru profesionalnog prevoditelja, a koju brzo prevazilazi te nekako nadrasta i samoga sebe. Postaje vrlo cijenjena osoba u tuđem svijetu, posebno onom ženskom i postiže gotovo nedostižne ciljeve. Život mu je isprepleten mnogobrojnima ljubavima, koje ne isključuju jedne drugu, ali u određenom trenutku jedna drugoj budu smrtna smetnja i život se polako nastavlja u nekom drugom smjeru, ali se ljubavima Stjepan polako vraća, barem u mislima.

Njegov profesionalni život često trpi zbog njegove reputacije svojevrsnog Casanove, ali genijalnost njegova rada, ipak uvijek pobjeđuje kod šefova i onih koji odlučuju o njegovoj sudbini. Svjestan je Stjepan, iako  genijalac, kako je on ipak stranac i kako se mora boriti za svoj mali svemir, a kojega najčešće pronalazi u naručju neke žene ili u ponoćnim satima kada stvara neko novo književno djelo, koje pored genijalnosti nudi i njegovu nutrinu, osjećaje, često i životno iskustvo. Lik Stjepana Matoša je lik čovjeka koji nije mogao živjeti život na pola, nije mogao na pola ljubiti. On je volio svim srcem: i Angeliku, i Fotini i Saru i sve druge koje je sretao na svom životnom putu. Nije mogao niti raditi na pola.

Roman „Šutnja bdije pred vratima“ je čini mi se biografski zapis osobe koja je jako bliska autoru, te se često u tako konkretnim i savršeno prokleto točnim opisima osjeća kako je autor sam živio sličim životom. Djelo je to koje čitatelju ostavlja prostora kako bi sam mogao zaključiti autorovu misao, ali u određenim dijelovima romana, autor i sam nudi zaključak.  

Kad se ljudi rađaju ne znaju što će se u njihovim životima dešavati. To je prokleto točno. Mali Zdravko nije znao u 40-tim godinama prošloga stoljeća, kada se rađao i malen šetao Pakracem i Ivankovom kod Vinkovaca da će jednog dana biti predložen za Nobelovu nagradu za književnost te da će u svojoj dubokoj starosti osjećati se tako mlad da ljudima svojim književnim djelima može sladiti život i nuditi nove poglede i motive. Nije znao, ali je postao velikim, jer se nije bojao raditi  i graditi svoju književnu osobnost u tuđem svijetu, a koja postaje umjetničkim oblakom nad nama i tako nesvjesno život svih nas čini ljepšim i usmjerava ga svojim putokazom.

Roman „Šutnja bdije pred vratima“ zasigurno će posebno biti zanimljiv brojnim iseljenicima, koji će u njemu zasigurno naći djelić, barem djelić, životnoga puta kojega su i sami prevalili na životnoj stazi od naše Hrvatske ka paralelama i meridijanima, koji ovaj svijet čine tako lijepim i beskrajno voljenim.