Jesmo li učinili dovoljno u prevenciji nasilja nad djecom i mladima?

Vrijeme pred nama ide u prilog tezi da je svakim danom zlostavljanja sve više, počevši od obavljanja svakodnevnoga posla pa sve do obitelji. Nažalost, žene su najviše izložene psihičkim torturama nesagledivih dimenzija počevši od perfidnoga komentiranja dekoltea pa sve do verbalnoga zlostavljanja. Ipak, na vrijeme možemo početi raditi na prevenciji zlostavljanja. Kratko i jasno – trebamo početi odmah!

Piše: Ivan VRLJIĆ 

Slučaj nasilja nad djetetom s posebnim potrebama otvara novu Pandorinu kutiju u učmalom hrvatskom pravosuđu koje očito presporo reagira na bilo kakav slučaj zlostavljanja. Slučaj zlostavljanja djeteta i snimka koja je obišla cijelu Hrvatsku govore o dobro poznatom problemu s kojim odgojne ustanove muku muče – psihičko zlostavljanje vršnjaka i fizički obračun s djetetom s posebnim potrebama, za što razloge ne traže odgojne institucije ni sama policija. Užas nad užasima, kako bismo rekli. U ovom slučaju, koji je jako uzdrmao Dalmaciju, stoji ista ona maksima – tresla se brda rodio se miš. Poslije ovoga slučaja još malo pa ćemo zaboraviti bilo koji oblik zlostavljanja počevši od Daruvarčeva udarca nogom zadanog nemoćnoj djevojci pa sve do udaranja dječaka s posebnim potrebama. Zašto hrvatska javnost tako lako zaboravlja zlostavljače? Ono je, što bi bilo koja institucija morala odrediti, visina kazne prema počinitelju gnjusnoga zlostavljanja. Na odmet sigurno ne bi bile barem tri godine dobrotvornoga ili korisnoga društvenog rada u obliku mijenjanja pelena kojim će počinitelji zlostavljanja svaki dan starce presvlačiti s punim dignitetom i poštovanjem. Zakazao je odgoj roditelja čija djeca obilaze noćne klubove s nepunih 18 godina i mlate zaštitare koji bi im po broju godina mogli biti očevi. Zakazala je pomalo i škola koja ne prati zlostavljače u školskim klupama – čast naravno izuzecima i pravim prosvjetnim radnicima koji na vrijeme primijete bilo koji oblik zlostavljanja koji ostavlja trag na učenikovo samopoštovanje i odnos sa svijetom. Krivi smo svi! Ti, ja, mediji, škola, sud, država i općenito svi. Zašto? Ne preveniramo zlostavljanja nevinih i slabih. Govorimo: To se nas ne tiče! Itekako nas se tiče! Danas i sutra to će se dogoditi našoj djeci i unucima. Poslije toga ništa neće biti isto. Puštamo sve. Jači tlače slabije, a bogati siromašne. Šutimo na nepravdu sve dok ta ista nepravda ne dođe na naša vrata. Onda smo zajapureni, razjareni i ljutiti na sve. Mislimo da se sve može riješiti nasiljem i prostačenjem. Lokalne kabadahije nazivamo osloboditeljima, a ljude koji žele promjene lunaticima i luđacima. Krivi smo svi! Sve dok ne bude korjenite promjene, počevši od obitelji, ništa neće zaustaviti zlostavljanje ovakvih razmjera. Prije ih je bilo. Nemojmo to zaboraviti. Vrijeme pred nama ide u prilog tezi da je svakim danom zlostavljanja sve više, počevši od obavljanja svakodnevnoga posla pa sve do obitelji. Nažalost, žene su najviše izložene psihičkim torturama nesagledivih dimenzija počevši od perfidnoga komentiranja dekoltea pa sve do verbalnoga zlostavljanja. Ipak, na vrijeme možemo početi raditi na prevenciji zlostavljanja. Kratko i jasno – trebamo početi odmah! Ne smijemo to ostavljati za sutra i prekosutra jer nasilje ne spava i ne odmara. Ono, nažalost, samo raste!