Je li čovjeku potrebno malo ili puno toga da bude sretan?

Piše: Ivan VRLJIĆ

Čovjek današnjice hoda po uskoj cesti koja donosi mnogo sporednih prolaza. U koji će prolaz skrenuti ovisi o njegovu prirođenom instinktu, životnim ciljevima i potrebama. U svemu je tome mnoštvo besciljnih lutanja i suludih traganja za samim sobom i smislom svega postojećeg. Je li čovjeku potrebno malo ili puno toga da bude zaista sretno i ostvareno biće? Na ovo pitanje modernoga doba ne treba tražiti decidirani odgovor. Sreća je univerzalni pojam koji isključuje objektivno definiranje i suvisle odgovore. Za nekoga je to mnoštvo novca, jahta, vikendica, zgodna žena. Za drugoga je to zdravlje, dug život, razna putovanja u egzotične zemlje. Koliko god društvene mreže povezuju ljude, toliko ih u mnogim segmentima razdvajaju. Uloga je društvenih mreža uglavnom dokazivanje svijetu i lažni privid lagodnoga života. Horde raznovrsnih blogera kao da skreću pozornost s važnosti krucijalnih stvari glede ekonomije, prosperiteta čovječanstva i borbe protiv siromaštva i gladi. U svemu tome nedostaje intime i ljudske empatije. Sa strancima se dijele intimne stvari poput prošnje, odlaska u zahod ili objeda u restoranu. Bitno je dokazati nekome da ti uživaš i da ti je dobro, a u duši obično gorka tuga, žalost i grizodušje. Mlada osoba koja nije dovoljno imućna ljubomorna je kad vidi influencere na Sejšelima ili u Parizu kako uživaju u skupim aranžmanima. Kod takvih mladih ljudi javljaju se onda kompleksi, nezadovoljstvo i čežnja za nečim nedostižnim. Tako stvari idu u nedogled; vidi kako uživa, a ja se koprcam u poslu – reče zajedljivi glas nepoznate osobe gledajući nečije dokazivanje na društvenim mrežama. Najgora je stvar privid lagodnoga života koji svi većinom plaćaju u dugovima i zavidnosti jednih prema drugima. Intimne stvari moraju ostati intimne. Odnos s ljepšom polovicom dio je unutarnjega svijeta u koji ne bi baš svatko trebao imati uvid. Dokazivanje sreće isključuje zavist i samodopadnost. Luksuz je stvar koja ne treba uvijek biti javna i reklamna. Naša povezanost sa svijetom nije dokazivanje, a naša sreća intimna je stvarnost i barem bi takva trebala biti. Ljudsko je tijelo svedeno na puku tjelesnost. Više nema mjesta, ne daj Bože, za tjelesne nedostatke. Stvorili smo lažno i samodopadno savršenstvo bez duše i samilosti prema drugima. Još k tome lažno etiketiranje ljudskoga rada koji svakodnevno stvara novac odjednom bez truda i muke u uredima. Tako je i pandemija koronavirusa otkrila svu laž i bestidnost bogatstva kojekakvih blogera preko noći. Načelno nisam protiv takvoga načina života, ali je njihova provedba i lažna hinjenost uzrok propasti današnje mladeži koja ne poznaje prave životne vrijednosti i ne okreće se prema pravilnim smjernicama u životu. Sreća, koliko god je subjektivna kategorija, ne smije biti sablazan drugima. Međutim, danas to očito postaje posredstvom društvenih mreža koje su katalizatori i  medij nakaradnoga poimanja čovječnosti i uloge čovjeka u društvu.