Izložba Mile Blaževića u Gradskoj galeriji Crikvenica

Otvorenje izložbe ‘Čovjek koji se zaprtio suncem’ Mile Blaževića održat će se u srijedu, 4. rujna, s početkom u 20 sati, u Gradskoj galeriji Crikvenica. 

Piše: Željko SAKIĆ

CRIKVENICA – Mile Blažević rođen je 1954. u Maovicama (Vrlika). Osnovnu školu pohađao u Solinu, srednju strojarsko-tehničku školu u Splitu. Umjetničko obrazovanje započeo je na Pedagoškoj akademiji u Splitu (diplomirao 1977.). Potom je upisao Odjel kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (diplomirao 1984. u klasi prof. Ivana Sabolića kod kojega je polazio i Majstorsku radionicu do njezina zatvaranja 1986.). Od 1988. predavao je na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, 1997. prešao je na Akademiju likovnih umjetnosti. Danas je redoviti profesor na Kiparskom odsjeku Akademije. Izlagao je skupno od 1984., samostalno od 1987. Kroz samostalne izložbe problematizirao je i tematski obrađivao teme kraljeva, vitezova, pješaka, Svetog Jurja, Križa. Realizirao je više kiparskih projekata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Značajnija djela nalaze mu se u samostanima u Dubrovniku, Zagrebu (Remete), Banjoj Luci, Bugojnu i Koraču. Dobitnik je prve nagrade za Spomenik ramskim žrtvama (1992.), otkupne nagrade za spomen obilježje bojovnicima Domovinskog rata u Kaštelima (1992.), druge nagrade za Spomenik Petru i Katarini Zrinski i Krsti Frankopanu u Čakovcu (2005.), prve nagrade za Spomenik Nikoli Tesli u Smiljanu (2006.), treće nagrade za Spomenik Stjepanu Radiću u Zagrebu (2007.). Odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Branka Arh: ‘Čovjek koji se zaprtio suncem’

Mile Blažević je čvrst i dosljedan u traganju za bitnim u kiparstvu. Uvjeren je da skulptura mora imati sadržaj (obilježja motiva i teme) i da mora izražavati taj sadržaj, ali ne naracijom i naknadnim uljepšavanjem, već umjetničkom istinom oblika. Izložba u Gradskoj galeriji Crikvenica predstavlja ga izborom djela iz kiparskih cjelina u drvu Sv. Juraj, Zagrljaj, Čovjek-stablo, Pješak, Mornar nastalima u razdoblju od 1994. do 2014. te izborom reljefa u terakoti Skice za Crkvu Marije Evanđeoske u Sopnici nastalima 2007. U tim je kiparskim materijalima oprečnih svojstava (tvrdoća drva, mekoća i podatnost gline) ostvario autentični umjetnički trag koji ukazuje na njegovu uraslost u jednu od tradicija hrvatske moderne.

Njegovi likovi (vitezovi, kraljevi, pješaci, sveci) o sebi govore iz sebe. Jer im je autor dao unutarnju bit, život onih oblika koji lako uspostavljaju komunikaciju s motriteljem. Na pitanje, što bi vitez u naše vrijeme trebao značiti, autor je odgovorio: Čovjeka koji se zaprtio suncem.

U cjelini Zagrljaj čovjek i njegovo stablo jedno su u zagrljaju sudbine, u snazi života, ljubavi i stvaranja. U cjelini Čovjek-stablo zajedno rastu, u neraskidivoj povezanosti uspinju se prema svjetlu. Prisjetimo se, stablo je os svijeta. Arhetip koji nosi elementarno i mistično, simboliku života na svim razinama, ali i simboliku žrtve i smrti. Figure Pješaka su stabilne antropomorfne forme velikih bosih stopala čvrsto sraslih s tlom, uraslih u tlo. U uspravnom frontalnom stavu dubinom plana tumače plastiku, dubinom čuvaju volumen, reljefom pojašnjavaju skulpturu. Kipovi imaju samo prednji plan (kipar čuva blok), ali su definirani do kraja, očišćeni od suvišnosti. I nije zanemaren pogled sa strane. Takve situacije primjećuju oni koji znaju prepoznati peristaltiku crteža.

Skulptura u drvu uvijek je bila najvažnija u Blaževićevom umjetničkom djelovanju. Kao provjereni poznavatelj naravi ovog materijala, s lakoćom pogađa najbitnije u prikazu ljudskog lika – logiku, red i raspored elemenata. Strogo artikulira rezovima, odsjecanjima, usjecima, efektima svjetla i sjena, poštujući pritom zanat i tradiciju i stroga pravila modelacije. Ne eksperimentira. I ne manipulira dopadljivošću. Ni pozlata površine ne priziva samo estetska, već i transcendentna iskustva. Zaokuplja ga traganje za jezgrovitom koncepcijom figure, govorom tijela u pokretu, ritmom oblika, unutarnjim središtem ili, kako bi to autor rekao, ležištem skulpture. Faktura je negdje finija, fluidnija, ali najčešće površinu ostavlja bez dorade, robustnom, rudimentarnom, negdje nedovršenom, s grubim tragovima reza, da bi disala grubošću ureza, dahom i životom drva kao materije. Da bi svjedočila realnost forme, ne i doslovno predočavanje motiva. Njegovi kipovi jesu vizualno prepoznatljivi, realistično oblikovani, ali nose težišta subjektivnog, osjetilnog, osobnog, često humornog i ironičnog, pa realno svoj pravi smisao dobiva u kontekstu nadrealnog. Želi se reći da je sve u njegovoj skulpturi odmjereno njegovom mjerom. Da kiparstvo za ovoga umjetnika znači prožimanje formalnih i osjetilnih izražajnosti. Da točno zna što u skulpturi želi postići: puninu, zbitost, sintezu, čvrst, stabilan, izvoran život forme koja ne živi po detaljima, već po bitnim vrijednostima u oblikovanju i po unutarnjoj vokaciji.

Kršćansku ikonografiju reljefa u terakoti oslonio je na iskustva ranoromaničkog i romaničkog kiparstva Dalmacije, majstora Buvine i Radovana, najistaknutijih pojava hrvatskog srednjovjekovnog kiparstva. Pritom mu nije bila najvažnija tema, već autonomna interpretacija teme i osobno shvaćanje likovnih problema. Terakota mu je omogućila brzu zabilježbu ideje, prepuštanje ruci, njenoj slobodi, energiji i umijeću oblikovanja figuralnih kompozicija. Njena površina čuva oštrinu i odlučnost ureza u glini, živu igru svjetla i sjena, neposredni dodir prstiju, tragove suptilnog duha. Možemo pratiti zakon kadra, pravila i omjere, strogu odmjerenost i čvrstu posloženost, naraciju i konvencije autorovih figuralnih prizora, ali i to kako slijedi svoju intuiciju, svoju kiparsku bit, kako se vješto odmiče od doslovne prepoznatljivosti i kako jedno naslanja na drugo, jednim podupire drugo (tradicijom suvremenost, suvremenošću tradiciju), kako oblikuje odgovore na pitanja o čovjeku, o uspravnom i dostojanstvenom ljudskom hodu kroz vrijeme, ali prije svega, kako preispituje šanse i mogućnosti koje nam je ostavila moderna.

Izvor/ Foto © Kerigma-Pia/