In memoriam: Vera Valić – Belić, pjesnjikinja i ugledna hrvatska emigrantkinja

[adrotate group="1"]

Zbirka “Zapaljene svijeće” izvanredan je doprinos hrvatskoj poeziji i osigurava Veri Valić – Belić dostojno mjesto u povijesti hrvatske književnosti. 

Piše: Željko SAKIĆ

VANCOUVER – Profesorica Vera Valić – Belić,  rođena je u Osijeku 1925. godine, a preminula je u Vancouveru, u Kanadi, u 94. godini.  U rodnome gradu završila je učiteljsku školu 1944.g. Tada je obavila godinu službe u Zagrebu u knjižari “Križarska”, gdje je svakodnevno susretala sestru Maricu Stanković. To je bilo vrijeme obogaćivanja duhovnih vrijednosti. Nakon dolaska komunista na vlast dobila je nalog za odlazak u selo Bučje kraj Pakraca. To je bio prisilni rad bez najosnovnijih uvjeta za život. Tko zna do kada bi ostala da nije oboljela. Nakon odlaska iz internacije 1948. godine, upisala je 6 godišnji studij teologije na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu u Zagrebu, koji je završila 1954. Nakon završenog studija uspjela je emigrirati u Belgiju, i tamo završila u Louvainu studij sociologije. Put ju je nakon toga odveo u Kanadu gdje je živjela do smrti. U Ottawi je predavala sociološke predmete na sveučilištu šest godina, a po dolasku u Vancouver je osnovala dječji vrtić za 60 djece, te je tako ostvarila svoj ideal iz mladih dana raditi s malom djecom, čime se bavila tridesetak godina.

U Vancouveru 1964. je već živjela skupina Hrvata koja je bila kupila zemljište za hrvatsku crkvu. Izgradnjom, crkva je počela okupljati sve naše ljude. Sve ove promjene su Veru Valić – Belić dovele do pisanja, pa tako i pisanja pjesama. Zbirku “Zapaljene svijeće” objavila je 2002.g. Do tada je svoje pjesme objavljivala u časopisu” Marulić” i “Hrvatskoj reviji”, a dvanaest pjesama izašlo joj je u antologiji “Pisma mojoj Hrvatskoj” (urednik Mario Višković, Catholic Mission, Astoria, New York 2000.) Kako piše Zlata Derossi: “U zbirci „Zapaljene svijeće“ Vera Valić – Belić donosi nekoliko pjesama prevedenih na engleski, odnosno francuski jezik. Svoje stihove posvetila je svojima najbližim, mužu Tonću i njihovoj djeci Jadranki, Nikoli i Anti, “da bi razumjeli živote naših doseljenika u Kanadu i da ne zaborave dane kad su u našem domu gorjele zapaljene svijeće naših obiteljskih svečanosti”. Završetak te posvete ujedno se može shvatiti i kao moto koji je pokretao život Vere Valčić – Belić:

“Sretan je onaj koji može svoju tugu

pretvoriti u latice ruža

a suze u sjaj jutarnje rose.”

Izvor/Foto © Kerigma Pia / YouTube screenshot