Dvije samostalne izložbe u Galeriji Fonticus

Gradska galerija Fonticus Grožnjan u nedjelju, 1. rujna, u 20 sati, predstavlja dvije samostalne izložbene prezentacije – Lučka Lamai: ‘Ritualne formacije’ i Neno Mikulić – ‘Vizualizacije stanja’. 

Piše: Željko SAKIĆ

‘Serijom novijih radova predstavlja se Neno Mikulić. Kao i kroz cijeli dosadašnji opus, autor i ovdje kreće od dojma, osobne senzacije doživljaja okruženja. On izdvaja njemu intrigantne detalje i s njima započinje vizualno istraživanje. Rezultati su spontani, djelomično kontrolirani, ali još uvijek iskreni uradci. Pred nama je niz asocijativnih sadržaja izvedenih raznorodnim tehnikama na ravnoj podlozi ili oblikovanih u drvu/metalu, a ponekad ready-made načinima. Iako unutar serije nalazimo hibridne pristupe oblikovanju, autor nudi zaokruženu cjelinu. Umjetnik predstavlja kolekciju neobično predstavljenih bića, životinjske ili ljudske etimologije. Iako na prvi pogled, posebno skulptorski radovi, djeluju šarmantno lagodni, očituje se trud potrage za identifikacijskim kodom oblika. Mikulić svoje figure značenjski distancira neodređenim pogledom/osmijehom, znakovitim koloriranjem ili ih strogo geometrizira. Kao da želi sačuvati njihovu privatnost i trenutak u kojem ih bilježi. Odnos mogućeg i doživljajnog umjetnik prelazi instinktivno. On je čas u realnosti, čas u žaru maštarija. Dojam pomalo distanciranih figura asocira izgovoreni vapaj individualizacije. Sceničnost, uz asketizam detalja, doprinosi dramaturgiji. Na svim radovima prepoznajemo evokacije realnog. Ponegdje umjetnik već u premisi ima ideju (ob)lika, a ponekad kao da mu se oblik dogodio slučajno. Ovu prezentaciju možemo podijeliti na dvije cjeline koje se prepliću. Jednoj pripadaju motivi ljudi, a drugoj životinje. I jedni i drugi se pojavljuju kao trodimenzionalni objekti i/ili kao plošni, slikarsko-crtački prikazi. Prelazak iz dvije dimenzije u prostor autoru ne predstavlja problem. Ponekad oblike linijski određuje na podlozi. Odmah uz to nalazimo trodimenzionalni asortiman blizak klasičnoj skulpturi. Slikovni, plošni prostori ili gabariti dimenzionalnih likova, izložbom bivaju uklopljeni u prostor izolacije – bijele kocke. Izložbeni se prostor pretvara u dom svih ovih bića u kojem smo mi, promatrači, zapravo gosti. Jer, obličja pozivaju na uviđaj. Pomalo neuglađeni likovi, posebno oni izvedeni slikarski, izvrgnuti su problematiziranju, svojevrsnom karikiranju, uz dramatične postupke. Često su zamućeni, nejasni, bez definiranog statusa koji traži pojam portreta. Kao da je umjetnik želio prenijeti doživljaj raspona odnosa prema civilizacijskim i socijalnim aspektima života. Oblici nekih skulptorskih radova čitljivi su samo iz ponekih pozicija: promatrač često mora potražiti gledište za očitavanje predstavljene forme. Mikulićeva potreba za oblikovanjem naslanja se na eksperiment, nedosljednost, propitivanje smisla i oblika. Moramo se osloniti na ponuđene atribucije: boju, ruke, dojke, cvijeće, industrijsku maticu, i sl., koje nalazimo na radovima. Ponegdje nalazimo potez/crtež ili urez: trodimenzionalnom obliku dopuštena je linija koja definira detalj i koja tako postaje nosilac izražajnosti. Začudnost interpoliranih elemenata, naročito kod objekata, usklađena je dojmom cijelog rada. Svi akteri, i ljudi i životinje, opskrbljeni su atribucijama koje nude ideju karakterizacije stanja. Na rubu naracije, radovi su dovedeni do ruba pretpostavke, drskog komentara. Umjetnik, pripovijedajući o svojim likovima djelomično otkriva i svoj senzibilitet. Blizak je pučkom, osjetljiv za nepravdu i neshvaćanje okoline, prijemčiv za drugačijost i sjetu. Upite o tome predaje svojim likovima. Autor zapravo naglas, vizualno komentira okolinu. Kao da prezire građanske datosti. Naznake sarkastičnog otklona govore o socijalnim reminiscencijama. Primjenjujući likovni postupak, koristi igru kao medij distance od čvrstog angažmana. Proces oblikovanja ostaje igra, a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Ona nam često otvara nove vizure i tjera ka hrabrosti koju smo imali u djetinjstvu. Mikulić ne želi prikazati stvarnost oponašanjem, već djeluje u registrima doživljaja. Mješavina vedrog i dramatičnog oblikovanja, sklapanje, docrtavanje, bojanje, u dosluhu je s opažajem nesavršene okoline. Sva obličja autor prikazuje nezgrapnima. To čini eksploatirajući mogućnosti materije koja pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Umjetnik ne poštuje dosljednost, već kombinira crtež, oslikavanje, spajanje, varenje… kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Ne sasvim vedar dojam, koji izazivaju ovi radovi, miješa se sa značenjskom porukom. Važan aspekt premise je dojam okoline. Inicijalni pokretač uvijek je trenutak. Rezultat je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Motiv mu je potreban kao polazište, kao bojišno polje na kojem može izgovoriti osobno. Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću recentnog svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Svjedočimo kako profiterstvo biva prerušeno pod krinku demokracije. Scene pred nama signiraju činjenicu da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije. Postali smo lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj eksploatacije. Ovi akteri zadubljeni su u svoju trenutnu poziciju: nesigurnost, možda očekivanja. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Iako okruženi grupom, često se i sami osjeamo osamljeno. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći, kao i bol nadmoći, uzrokuje posljedice. Nauka ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa, ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Teme od kojih umjetnik kreće u avanturu interpretacije jesu svakodnevnica. Ali on sumnja. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog zamagljena je. Umjetnik je na razmeđi između čuđenja, cinizma i želje za mijenom. Tako postajemo istovremeno buntovnici i kreatori. Ovi radovi govore o tome. ‘ 

Eugen Borkovsky, VIII. 2019.


Lučka Lamai predstavlja seriju radova slikarske provinijencije izvedenu neuobičajenim korištenjem slikarskih tehnika. Autorica je dosljedna pa nudi ciklus, seriju radova koji odražavaju isti stav prema vizualizaciji. Istraživanje, igranje Lučke Lamai kreće se u dva smjera: u asocijativnom smjeru, igri fragmenata koji podražavaju moguće realne oblike te u smjeru kompozicija koje odražavaju stanje igrača. Narativnost je svedena na minimum. Proces započinje iniciranjem smjerova nabora tekstila i uvijek je gestualan. Bez obzira na intenzitet i spontanost, kompozicije su stabilne. Ritam je naglašen rasporedom nakupina uzdignuća i tonovima sjena. Frekvencija se mijenja od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Linijama i plohama zaustavljenim u rasprostiranju sugerirana je dinamika. Forme se u njenim radovima nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u neskladu. Pojavljuju se u grupama kao talozi sjećanja, reminiscencija na doživljeno. Sve radove karakterizira dinamizirana površina. Podloga, bjelina površine autorici je izazov. Ona odgovara koristeći mogućnosti podatnog materijala/podloge pretvarajući ga u izražajni element. Linije i smjerovi reljefnih poteza snažno su razigrani. Rad djeluje kao izrezak jer umjetnica neke od poteza/nabora dovodi do rubova formata. Ona zaustavlja energiju oblikovanja prije nego oblik postane ideogram. Zaustavlja je na vrhuncu interpretacije bez zalaženja u figuraciju. Lučka poštuje gestu. Inicira ju. Otkriva da materijal/platno pomaže materijalizirati nesvjesno osjećanje. Ona dopušta mokroj nakupini platna kratki vodeni život diktiran instinktivnim intervencijama. Umjetnica poštuje ezoteričnost. Ona likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se instinktom i memorijom. Ove radove doživljavamo na tragu spiritualne informacije. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u izvedbi, a rezultati su neka vrsta ilustracije. Euritmija je način optimalnog usklađivanja pojedinih dijelova neke cjeline, odnosno to je skladno i harmonično izražavanje energija koje djeluju u govoru, glazbi i pokretu. Autorica ovo iskustvo primjenjuje na intimiziran rad, aktivnu komunikaciju s materijalom i podlogom. Poniranje u izvanosjetilno i kretanje ka spoznaji univerzuma vodi nas prema teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas, od sasvim neznatnih događanja do univerzumskih promjena. Autorica tijek i ritam želi učiniti vidljivim. Tijek biva zaustavljen u trenutke. Tako ovo promišljanje rezultira vizualnim naslagama spontanih pokreta. Oživljavanje pokreta zabilježeno na podlozi inicira kod promatrača uživljavanje. Iako su pokreti zaustavljeni, autoričinim nizanjem, ritmiziranjem i slojevanjem postaju memorije tijeka. Tu je osnovna kvaliteta i snaga ovih radova. Radove možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Lučka Lamai uzima osnovu klasične tehnologije, podlogu i bijelo platno, i koristi ih za svoja promišljanja. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Umjetnost je izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Umjetnik ima ulogu svjedoka i, iznad svega, aktera suvremenog i nadasve osobnog trenutka. Umjetnica svjedoči: inicirani potezi, nakupine govore o njenom bogatom intimnom svijetu. Proživljavanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Bez ustručavanja i nepoštovanjem bilo koje čvrste načelnosti doli dosljednosti sebi samoj. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe, što ovisi o postavu. Ovaj ciklus ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi nam se postav kao moguća varijanta instalacije. Predstavljeni opus radova nudi promišljanja koja se u premisi mogu podudarati sa snoviđenjima, a koja su tijekom realizacije prošla niz doživljajnih, slučajnih ili spoznajnih pomaka. Lučka Lamai, u registrima stalne mijene kojom smo okruženi, a koje smo dio, pokušava vizualizirati osobna svjedočanstva tijeka. Takve trenutke nije lako osmisliti niti bilježiti, podrediti tehnici, materijalizirati. Još je teže ideju tijeka pretvoriti u trenutak sadržaja slike. Predstavljenim radovima ublažuju se granice područja umjetnosti i znanosti. Likovnim eksperimentom, promišljenim procesualnim postupcima, autorica otvara područje suočavanja s efemernom realnošću. Izazov odricanja od boja, uporaba asketskih tehnika, dozvoljava autorici koncentraciju na osobni doživljaj. Iako elementarna, ove tehnika je arhaična usred ovovremene okruženosti mega-plakatima, videom, filmom. Ova hrabrost u slučaju Lučke Lamai biva nagrađena dojmljivom kolekcijom. Promatrajući radove u slijedu uviđamo da su pred nama segmenti istog ritualnog obreda. Lučka Lamai izgovara koherentno titranje. Na radovima, spontanom gestualnom strukturom i ponavljanjem, mutiranjem sličnih oblika, inicirana su moguća stanja. Pulsiranje i stalne promjene u univerzumu našle su utočište u vizualnim umjetničinim interpretacijama. Zameci oblika iniciraju napeto iščitavanje. U prvi mah nismo sigurni je li autorica željela iz pozadine izlučiti određeni oblik ili zabilježiti emocionalno stanje. Ona pred promatrača postavlja zadatke. Većina će tražiti oblike i bit će zadovoljena u količini ovisnoj o individualnoj maštovitosti. Umjetnica nas zasipa mogućnostima. Iz ili iza sna, doživljeni na javi ili odsanjani, ovi ekrani energije su intenzivni. Iskaz, ipak više sjetan nego oštar, ostavlja nam dojam autoričine unutarnje katarze. Ovu seriju radova možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Očitavanje iziskuje napor. Možda je bolje pokušati doživjeti, nego dešifrirati. Kako kaže Paul Klee: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim.“’
 

Eugen Borkovsky, VIII. 2019.

Izvor/ Foto © Kerigma-Pia/Galerija Fonticus