Doc. dr. sc. Slavko Vikić – liječnik koji je utemeljio Kliniku za traumatologiju u Zagrebu

[adrotate group="1"]

Dana 13. studenog navršilo se dvadeset godina od smrti doc. dr. sc. Slavka Vikića, primariusa i dugogodišnjeg ravnatelja Traumatološke bolnice u Zagrebu. Primarius Vikić je za vrijeme svog ravnateljskog mandata transformirao Tramatološku bolnicu u Kliniku za traumatologiju, motivirajući kolege liječnike, pogotovo one mlađe, da se pored svakodnevnih liječničkih obveza bave znanstvenim i nastavnim radom te da magistriraju i doktoriraju, što je potkrijepio i vlastitim primjerom doktoriravši 1977. godine. Disertaciju je obranio iz područja kirurgije-traumatologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom prof. dr. sc. Vasilija Nikolića i docenta Janka Hančevića.

Slavko Vikić, rođen je kao Vjekoslav Vikić-Topić 12. siječnja 1919. godine u Kaknju, BiH. Godine1981. službeno je promjenio ime i prezime u Slavko Vikić, zbog jednostavnosti. Dr. Vikić potječe, kao mnogi u Bosni, iz rudarske obitelji – otac Anto Vikić-Topić bio je direktor rudnika Kreka, a mnogi bliži i daljnji rođaci bili su rudari ili povezani s rudarstvom, koje je bilo vrlo značajna privredna grana u to doba. Majka Augusta Baier, Njemica iz Sudetske Češke, bila je domaćica koja je organizirala imanje, koje je bilo smješteno na Paša Bunaru u Kreki kraj Tuzle. Slavko je osnovnu školu završio u Tuzli kao i poznatu Tuzlansku gimnaziju. Godine 1938. upisuje se na Medicinski fakultet u Zagrebu, kao redoviti student. Početkom rata zbog studentskog političkog aktivizma završio je u logoru Jasenovac i kasnije u Staroj Gradiški, te nakon masovnog bijega logoraša, ne vraća se u Zagreb već sudjeluje u NOB-u, služeći u sanitetu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata demobiliziran je kao sanitetski kapetan I klase, te napušta politiku i završava Medicinski fakultet u Zagrebu 1946. godine. Iste godine izabran je za mlađeg asistenta Kirurške klinike Rebro, Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U listopadu 1951. godine položio je Specijalistički ispit iz kirurgije, te je u prosincu iste godine promaknut u zvanje starijeg asistenta Klinike Rebro. Kao Bosanac premješten je u lipnju 1952. godine u Opću bolnicu u Tuzli, gdje osniva Traumatološki odjel i postaje njegov prvi šef. U Tuzli je radio do veljače 1954. kada je na vlastiti zahtjev sporazumno raskinuo radni odnos s bolnicom, te se vratio u Zagreb, gdje mu je bila obitelj i počeo je raditi u Traumatološkoj bolnici, u kojoj je ostao do mirovine 1984. godine. Od 1956. do 1958. boravio je na subspecijalizaciji iz kirurgije u Specijalnoj bolnici u Bremerhavenu u Njemačkoj. Nakon povratka u Zagreb postaje 1959. godine šef II Odjela Traumatološke bolnice, a 1966. godine postiže status primarijusa.

Kao ravnatelj Traumatološke bolnice u Zagrebu od 1974. do 1984. godine, zalagao se za jačanje kvalitete traumatologije kod nas, što je temeljio na medicinskim iskustvima iz rata i subspecijalističkom radu u Njemačkoj. Poticao je kolege liječnike, a posebno mlade liječnike da upisuju magisterije i doktorate, kako bi razvili znanstveni pristup traumatologiji, pa je i sam magistrirao i doktorirao da ih potakne da to isto učine i drugi liječnici. Godine 1983. broj magistara i doktora znanosti, docenata i profesora postigao je dovoljan broj i Traumatološka bolnica je postigla potrebnu znanstveno-nastavnu kvalitetu te je Znanstveno-nastavno vijeće Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donijelo odluku da Traumatološka bolnica postane Klinika za traumatologiju, za što najveće zasluge ima doc. dr. sc. Slavko Vikić.

Od 1981. do 1984. godine Slavko Vikić radio je kao docent na Medicinskom fakultetu, predavajući Ratnu kirurgiju. Objavio je tridesetak stručnih i znanstvenih radova iz područja kirurgije u znanstvenim i stručnim časopisima i knjigama, a bio je i jedan od koautora poznate knjige “Liječnik u kući” koja je doživjela nekoliko desetaka izdanja na mnogim jezicima. Uveo je i kiruršku inovaciju u liječenju bataljka patele, uvodeći žičani šav, koji je nazvan “Šav po Vikiću“.

Nakon odlaska u mirovini 1984. dr. Vikić je još jedno vrijeme radio kao sudski vještak za prometnu traumatologiju, te objavio više radova i poglavlja u knjigama iz područja traumatologije prometa.

Pored medicine, zanimala ga je povijest i filozofija, bio je veliki poznavaoc klasične muzike, a jako je volio i sport – bio je jedno vrijeme i liječnik Boksačkog saveza. Odlično se služio latinskim jezikom (ne samo kao medicinar), i govorio je tečno engleski i njemački.

Cijeli život se u slobodno vrijeme bavio planinarenjem – više puta se popeo na Triglav, Durmitor, bio na Mont Blancu te osvojio najviši vrh Balkana, Musalu (2925 m) u Bugarskoj sa svojim sinom Draženom Vikić-Topićem, koji je tada imao trinaest godina.

U kasnijim godinama je intenzivirao odlaske na selo kraj Velike Gorice gdje se neumorno bavio pčelama i proizvodnjom meda, koji je poklanjao prijateljima i poznanicima.

Ovaj svijet je napustio 13. studenog 1999. godine ostavljajući ožalošćenu obitelj: suprugu Branku Vikić, rođenu Belančić, kćer Srnku Žic-Vikić i zeta Milana Žica, sina Dražena Vikić-Topića i snahu Smiljku Vikić-Topić, rođ. Švarcer, te unuke Ivu, Marka i Nikolu i unučice Mašu i Emu.