Antun Branko Šimić – blaženi titraj neuništive poezije

Piše: Ivan VRLJIĆ

Govoriti o hrvatskoj poeziji danas a ne sjetiti se književnoga stvaralaštva i ostavštine najvećega hercegovačkoga pjesnika A.B. Šimića je nepobitna pogreška u koracima koja se teško prihvaća a kamoli oprašta. Kratak i stvaralački potpun umjetnički život hercegovačkoga pjesnika A.B. Šimića možemo rezimirati u mnogobrojnim romanima, antologijama, simpozijima, raznim književnim večerima i minulim sjećanjima ali ono suštinski najvažnije možemo odgovoriti u obliku kratke jednostavne rečenice: Bio je prvo čovjek, pa onda potom jedan od najvećih pjesnika hrvatskoga podneblja. Osim u pjesništvu Antun Branko Šimić okušao je se u esejima, književnoj kritici a bio je i vrsni prevoditelj s njemačkoga govornoga područja. A.B. Šimić rodio je se 18. studenoga 1898. u Drinovcima kod Gruda . Pučku školu pohađa i završava u rodnim Drinovcima. U Širokom Brijegu naprotiv završava tri razreda franjevačke klasične gimnazije. Nakon Širokog Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Slavoniji, točnije Vinkovcima. Daljnje školovanje opet nastavlja u Zagrebu, u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. Već u osmom razredu u periodu od 1917. godine uređuje književni časopis Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pod ekspresionističkim nabojem pokreće 1919. godine. Konačno 1923. godine pokreće zadnji časopis Književnik. Kao pjesnik A.B. Šimić bio je pobornik slobodnoga stiha, zgusnutoga, škrtoga i bez interpunkcijskih obilježja. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike , pratio moderna europska književna strujanja i pisao o njima zdušno i bez dlake na jeziku. Svoju prvu pjesmu zvanu Zimska pjesma A.B. Šimić objavio je 1913. godine u časopisu Luč a tada je imao svega petnaestak godina. Rane pjesme slijede Matošev primjer i koncepciju stiha. Nedugo poslije čini pjesnički zaokret, pokreće časopis i poprima ekavski govor. Putem časopisa Der Sturm biva ekspresionistički nastrojen i time je zaokupljena tkzv. anarhična faza njegova književnoga stvaralaštva. Njegove pjesme iz toga ciklusa prožete su nemirom i očajem lirskoga subjekta. Šimić poprima telegrafski stil, pjesničko sredstvo futurističke i ekspresionističke lirike, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijska obilježja i oznake ili ih maksimalno minimalizira i pojednostavljuje. Godine 1920. godine objavio je jednu od svojih najznačajnijih knjiga ujedno i jedinu zbirku pjesama Preobraženja posvećenu vlastitoj djevojci Tatjani Marinić. Upravo tom knjigom ostavio je najveći doprinos novijoj hrvatskoj književnosti, posebno hrvatskom pjesništvu početka 20. stoljeća. U toj zbirci pjesama Šimića zaokuplja prolaznost života, neizbježna smrt i transcendencija ( pjesme Smrt i ja, Prazno nebo, Nađeni bog). Antun Branko Šimić umro je od posljedice tuberkuloze pluća u dvadeset sedmoj godini života na današnji dan 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju. Na njemu se intenzivira vlastita misao u riječima: ”Svi oni koji žele usrećiti čovječanstvo obično su u nečemu nesretni.”