Sv. Valentin – zaštitnik zaljubljenih i kršćanskog braka

Piše: Ivan VRLJIĆ

O sv. Valentinu možemo pričati nadugo i naširoko, dugo je vremena kršćanska tradicija davala velik značaj tome svecu. Na slikama je ikonografski atribut sv. Valentina obično tijara (biskupska kapa), biskupski blago zavinuti štap i pored njega može biti položen čovjek ili maketa grada. Stolovao je kao biskup grada Terni u Umbriji, stotinu kilometara od Rima. Slavi se 14. veljače, a običaj je za spomendan sv. Valentina darovati cvijeće voljenoj osobi. Ujedno je sv. Valentin svetac braka i zaljubljenih. Postoji predaja koja nema povijesnu potvrdu, a kaže da je sam sv. Valentin podnio mučeništvo za vrijeme rimskoga cara Klaudija i da nije bio biskup, već samo svećenik. Najveća osuda sv. Valentina je bila da je pod zabranom rimske vlasti vjenčavao parove i dijelio blagoslov zaručenima. Kako god, današnjim danom svi zaljubljeni nastoje ljepšu polovicu razveseliti buketom cvijeća, skupim poklonom ili malim znakom pažnje. Drugi će, pak, u samoći gledati pobjeći od toga dana ko đavo od tamjana misleći, ako su samci, da su samim tim činom dovoljno diskriminirani i shrvani. U pozadini problematike današnjega spomendana leži opća komercijalizacija, projekt globalističke ekonomske reference čiji pipci i dandanas razaraju tkivo modernoga društva pod parolom: Sve ima svoju cijenu ništa vrijednost. Tako i Valentinovo, spomendan mučeništvu sv. Valentina, kršćanskoga mučenika pretvaramo u tržište ljubavi, nipošto one duhovne i darovne ljubavi, nego ljubavi kao predmeta, materijalnoga i nažalost prolaznoga. Kontradikcija je jasna, sv. Valentin biskup i mučenik borio je se poradi Krista protiv današnjega idolopoklonstva koje naše društvo sustavno propagira, smatrajući poklon, kojemu vrijednost mjeri skupoćom, krajnjim produktom i ciljem današnjega blagdana. Načelno, nije toliko problem u poklonu jer je to lijepa gesta pažnje prema ljepšoj polovici. Štoviše, to je naklonost osobe prema biću koje izabire, prihvaća i poštuje. Granica je ondje gdje čovjeka promatramo kao središte, a ne kroz materijalnu stvar. Tu stvari postaju jasne jer nikakav predmet ne može zamijeniti puninu osobe ni obostranu ljubav koju potpiruje božanska snaga i ljudska požrtvovnost.