Piše: Marko LESKOVAR
Stjepan Bakšić, rođen je ( 1889. ) u malenom mjestašcu Cvetkovići, kraj Jastrebarskog. Teologiju je studirao u Zagrebu , Rimu , filozofiju je doktorirao u Innsbrucku ( 1915. ) na području austrijskog Tirola, te je teologiju, diplomirao ( 1918. ) za vrijeme Austro – Ugarske države . Bio je redoviti profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta od ( 1925. ) te dekan ( 1935. ) i opet dekan ) 1940. ) . Bio je i član Hrvatske bogoslovne akademije. Generalni vikar nadbiskupije, bio je za vrjeme nadbiskupa A. Stepinca , od ( 1953. ) kada je isti uvršten u kardinalski zbor od pape Pia XII . te je tu odgovornu službu , vršio sve do svoje smrti. Malo ljudi zna da je bio i u funkciji papinog komornika , te apostolski pronotator. Suradnik poznate , bogato teološki uređene , Bogoslovske smotre, bio je od ( 1923. – 1937. ) . urednik Katoličkog lista od ( 1919. – 1936. ) i urednik struke u Hrvatskoj enciklopediji ( 1941. – 1945. ) za vrijeme teških, olovnih godina drugoga svjetskoga rata . Postoji interesantan Bakšićev tekst , koji govori o biskupskom posvećenju A. Stepinca , koji je ( 1934. ) postao nadbiskup koadjutor ( sa pravom nasljedstva ) i ujedno najmlađi nadbiskup na svijetu . Njegovo djelo je “ Presveto Trojstvo “ i “ Bog Stvoritelj “ ( 1941. ) . Bio je briljantan hrvatski teolog, veliki katolički mislioc i pisac , pratitelj socijalnih događanja , te je vrlo upečatljiv njegov nauk o Presvetome Trojstvu. Spominjao je i nadisanje D. Svetoga . Imao je svoje pojmove , nazivlja , te je poznat i po neoskolastičkoj filozofiji . Smatraju ga i našim prvim , hrvatskim hereziologom, vodio je mnogo polemike . Jedna od njih je poznata polemika sa tadašnjim starokatolicima , koji nisu priznavali papin autoritet , te također protiv novih hereza , baptista , tzv. “ žutog pokreta “ itd… U nekim promišljanjima , moglo bi se čak reći da je bio ispred svog vremena . Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima , izdalo mu je ( 1934. ) za vrijeme kraljevine Jugoslavije , vrlo kvalitetnu knjigu „ Obnova socijalnog poretka prema pravilu evanđeoskog zakona i encikličkim pismima rimskih papa “ . Neke njegove knjige , godinama su se koristile kao bitna literatura na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu . Bakšićevo djelo „ Papina nepogrešivost “ iz ( 1925. ) također zaslužuje veliku pozornost . Ono je vrlo bistro i upečatljivo predavanje , koje je iznio u Jeronimskoj dvorani , povezan sa Hrvatskim katoličkim narodnim savezom . Tu je iznio čvrste osnove i dokaze o papinoj nepogrešivosti . Još u dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus , I. vatikanskog sabora ( 1870 . ) definirana je dogma o papinoj nezabludivosti . Istaknuto je da papa ne može uvesti neke nove nauke koje nemaju temelje na sv. pismu i svetoj tradiciji Crkve . Pročitajmo nešto o tome kako to zvuči na latinskome jeziku , jeziku Crkve. “ Neque enim Petri successoribus Spiritus Sanctus promissus est , ut eo revelante novam doctrinam patefacerent , sed ut eo assistente traditam per apostolos revelationem seu fidei depositum sancte custodirent et fideliter exponerent “ . U prijevodu na hrvatski „ Nije naime Petrovim nasljednicima obećan Duh Sveti , da po njegovoj objavi uvode novi nauk , nego da uz njegovu pomoć objavu predanu od Apostola ili poklad vjere sveto čuvaju i vjerno izlažu “ . Pozitivnu kritiku o Bakšičevom pisanju , koje je bilo ispunjeno duhovnom dubinom , lakoćom , praćenjem društvenih , kulturnih i crkvenih zbivanja i potkrijepljeno kvalitetnom literaturom , dao je i ugledni teolog, svećenik, dr. Ivan Golub , nedugo još profesor emeritus a koji je sada također na obali vječnosti . Stjepan Bakšić , umro je u malenom Budrovcu, blizu Đurđevca ( 1963. ) .
