»Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku – Zatirana i prešućivana »narodna zahtijevanja«*

[adrotate group="1"]


Piše: Mile Pešorda // književnik


Francuski je pjesnik Pierre Albert-Birot napisao: »Koliko bi ljudi moglo dati
litru krvi / Ali ni jednu kap poezije«. Tu kap poezije kao suzu radostnicu istine,
izlili smo, mi hrvatski književnici u glavnome gradu Bosne i Hercegovine, u
životodajni oblik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Deklaraciju su
objavili 28.I.1971.središnji dnevni listovi u Jugoslaviji, zagrebački »Vjesnik« te
beogradska »Politika« i »Borba«, dan kasnije i sarajevsko »Oslobođenje«, ali
niti jedan od tih dnevnika nije ju objavio pod njezinim vlastitim i izvornim
imenom, nego pod drugim nazivima.

Nastala je u ozračju preporodnoga Hrvatskoga proljeća, kao stvarateljski dijalog s poviješću i suvremenošću, kao čin ljubavi posvećen istinskoj demokratizaciji društva, stvarnoj ravnopravnosti hrvatskoga naroda s drugim dvama narodima u Bosni i Hercegovini, kao zagovor neometana i slobodna života hrvatskoga jezika i kulture u pluralističnoj zajednici i uzajamnoj otvorenosti triju »legalnih nacionalnih kultura«, kao
proglas »nacionalne i kulturne suverenosti«, sukladno kojoj bi hrvatske
kulturne i političke interese zastupali legitimni narodni predstavnici, a ne
»statisti po nacionalnom ključu«.
Deklaracijom je, u točki sedmoj ovih svojevrstnih narodnih zahtjevanja,
uzeta u obranu, prije nepunih osam mjeseci, 30.-31.svibnja 1970., u Grudama i
Drinovcima prvi puta održana, kulturno-književna manifestacija »Šimićevi
susreti«, pred namjeravanim političkim odstrjelom i gašenjem. Uz sami su tekst
Sarajevske deklaracije bila otisnuta imena sedmorice hrvatskih književnika
»podpisnika«: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman,
Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanislav Bašić. Nakon sloma Hrvatskoga
proljeća, Sarajevska deklaracija bijaše poklopljena posvemašnjom šutnjom (a
njezini sutvorci opkoljeni pričuvnim ušima čuvara), da bi izronila na svjetlo dana
nakon velike povijestne i političke promjene, u nas započete s 30.svibnjom
1990.
U vrijeme nastanka Sarajevske deklaracije boravio sam u Sarajevu, kao student treće
godine romanistike na Filozofskome fakultetu, s rukopisnom knjigom pjesama ŽIVOT VJEČNI kod izdavačke kuće »Svjetlost« (objavljene ujesen

1971.i nagrađene sljedeće godine). Zajedno sam s Lukićem i Martićem
sutvorački sudjelovao u koncipiranju i sastavljanju Deklaracije. Prije toga sam
izložio zamisao o potrebi naše Deklaracije, u razgovoru s Vitomirom Lukićem,
poslije jedne sjednice Komisije za kulturu Predsjedništva Republičke
konferencije SSRN BiH, u radu koje smo obojica sudjelovali. Za nezaborav
zapisujem, tako da i Bog upamti , da je završni sadržajni, jezični i stilski pečat
Sarajevskoj deklaraciji dao Vitomir Lukić, moj (pokojni) prijatelj, hrvatski pisac
europskoga formata.
Uz polustoljetnicu njezine objave, može se reći da je Sarajevska deklaracija
o hrvatskom jeziku, makar koliko bila zatirana i prešućivana ili netočno
prikazivana, izvršila , i sveudilj vrši, svoje poslanje, jer za povijest ostaje
“jednim od najvažnijih dokumenata hrvatskoga jezikoslovlja uopće te možda i
najvažnijim i najiskrenijim pozivom na ravnopravnost uporabe hrvatskoga
jezika u Bosni i Hercegovini“ (dr. sc. Domagoj Vidović: „Vladimir Pavlović i
Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku“, https://bib.irb.hr…pdf). Hrvatski je
jezik danas i u Bosni i Hercegovini ustavnom kategorijom, koji takovim opstaje
, jezik tisućljetno samosvojan i jedinstven.«
(*Specijal »Večernjega lista« Hrvatsko proljeće – 50 godina pokreta koji je
navijestio slobodnu Hrvatsku, str.43., Zagreb, nedjelja 7.veljače 2021.)

U velikome Specijalu »Večernjega lista« od.7.veljače 2021.o Hrvatskome
proljeću objavljena je također »Kronologija: najvažniji događaji prije, za
vrijeme i nakon Hrvatskoga proljeća« (priredio Žarko Ivković // Večernji list),
koja se proteže od 7.prosinca 1964.do 21.veljače 1974.godine, na str.13.-18. U
Kronologiji je, na str.15., zabilježena i Sarajevska deklaracija o hrvatskom
jeziku, kao jedini istaknuti hrvatskoproljećarski događaj u Bosni i Hercegovini, u
tome desetogodišnjem razdoblju:
»28.siječnja 1971. objavljena Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku. Potaknuo ju je
književnik Mile Pešorda, a potpisala sedmorica hrvatskih književnika iz BiH zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.« (Specijal »Večernjega lista« Hrvatsko proljeće, 7.II.2021.,str. 15.).