Predstavljamo pjesnikinju Maru Matočec ZABORAVLJENA PJESNIKINJA MALOG ČOVJEKA

[adrotate group="1"]

Piše: Ines KOMLJENOVIĆ

Kaže se da pjesma čuva živu istinu na život jednog naroda i da je mnogo trajnija od kamena. Mnoge od tih istina nestale su na vjetrometini i bespućima povijesnih zbivanja. No mi u Podravini imademo Maru Matočec, seljakinju-književnicu, koja je u narodu bila poznata i po pjesmi, i po govorima, i po igrokazima, a ipak zaboravljena i to upravo stoga što je bila protiv klasne borbe, a za vlastiti dom malog čovjeka.“[1]

Današnji tekst posvećujem ženi, pjesnikinji i borcu za emancipaciju žene u društvu, te borcu protiv klasnih podjela. Ova seljakinja svojim brojnim stihovima i zapisima zaslužna je za svojevrsni „pisani spomenik“ braći Radić u Podravini. U svoje vrijeme, Mara je bila jedna od najpopularnijih žena u svim dijelovima današnje Hrvatske, ali i Bosni i Hercegovini, pa se često družila s mnogim važnim ličnostima toga doba, kao što su Đuro Basariček, Stjepan Radić, pa i sama Marija Jurić Zagorka koja je Marina djela često uvrštavala u časopise Hrvatica i Ženski svijet.

Iako su informacije o mjestu i vremenu rođenja sporni, pretpostavlja se da je Mara Matočec rođena 13. listopada 1885. godine u Đurđevcu. Vrlo mlada udala se za stolara Stjepana Matočeca, koji je odmah nakon početka Prvog svjetskog rata mobiliziran i poslan na ruski front, odakle se više nikada nije vratio, pa tako Mara ostaje sama sa svoje četvero djece. Često poginulom mužu i prerano umrloj djeci Ignacu i Marici posvećuje pjesme.

Nakon životnih tragedija Mara svoje pisanje uglavnom bazira na temama života, doma, obitelji, te podravskog sela i zavičaja, čime mnogo podsjeća na stil Mihovila Pavleka Miškine.

Prije saznanja o sudbini muža, Mara je na anketu Stjepana Radića namjenjenu hrvatskim pjesnikinjama, za njegov list Dom napisala pjesmu Sibiriji i tako započela svoj pjesnički put.

Nakon što je shvatila da se muž nikada neće vratiti sa fronta, čemu svjedoči i njena pjesma Svome mrtvom drugu, odlučila je kao snažna žena pobrinuti se sama za svoju obitelj, te je uz pomoć Đure Basaričeka podigla svoje gospodarstvo. No poslije 1926. i snažne agrarne krize, ponovo pada u financijske probleme i mukotrpno radi na polju, što se odrazilo i na njezin pjesnički izražaj i tematiku.

Za vrijeme teške političke krize koja je trajala do 1935. godine i koju je Mara duboko proživljavala, stvara najviše socijalnih pjesama poput  Kirijaš, Mome selu, Dvije sirote i slično. No, jenjavanjem krize i procvatom gospodarstva, sela su počela oživljavati što se odrazilo i na stvaranje novih časopisa, pa tako i prilike za nova književna djela. U tom periodu Matočec surađuje i sa Dobrišom Cesarićem u njegovom časopisu Narodni napredak.

Često je puna empatije pisala i o bijedi kolonista u Slavoniji i Dalmaciji te se aktivno uključivala u društveno-politički život, surađujući s brojnim političkim i književnim ličnostima, kako bi se glas sela, te glas seoske emancipirane žene čuo daleko. Velik broj pjesama ispunjen je tugom i nezadovoljstvom razlikama selo-grad, ali i temama o neravnopravnosti žena međusobno, a osobito u odnosu na muški svijet. Prije početka Drugog svjetskog rata, ova književnica sve manje piše pjesme, a sve više se posvećuje pisanju članka, novela, zapisa i crtica.

Kada govorimo o Mari Matočec, govorimo o veoma angažiranoj i emancipiranoj seoskoj pjesnikinji, posvećenoj zalaganju za bolji život ljudi na selu, mirotvorstvu, očuvanju narodne tradicije i kulture, a posebno kajkavskog jezičnog izraza. Govorimo također o majci, snažnoj ženi koja cijeli život nije posustala iako je bio izuzetno mukotrpan i mogli bismo reći, nepošten. Iako je sve to postigla, njena smrt ostala je nepravedno nezabilježena, a Mara još nepravednije zaboravljena. Umrla je neprimjetno 8.svibnja 1968. godine, ostavivši iza sebe zalaganje za pravicu i mirni seoski dom, čemu osim njenih djela, svjedoče i njene brojne pjesme…

Mara Matočec

Jesen

U vinogradu trga se grožđe,

U polju beru se zlatni klipovi,

A kada lijepa večer dođe,

Propjeva selo kao svatovi.

A tko nam pjeva, a tko se smije,

A tko nam opet i suze lije?

Tko se veseli, a tko se šali,

A tko nam opet ništa ne mari?

Mladež nam pjeva, boljem se nada,

I gleda tužne starije sada;

Pita u čudu, što svijet taj stari,

Što misli, tuži, za čime žali.