Pravi vjernik je ujedno i karizmatik

Piše: Dr. fra Luka MARKOVIĆ

Sve jača ateizacija u zapadnim društvima, koja je nastala iščezavanjem pučke pobožnosti, nije bezuvjetno i znak nedostatka ljudske potrebe za Bogom nego posljedica neizgrađenog osobnog mističnoga odnosa prema Bogu. Tradicija je važna. Rituali su važni. Ali tradicija i rituali ne mogu nikada nadomjestiti osobno iskustvo, onaj mistični osjećaj vjernika da ga Bog voli, da ga je obdario već samim time što mu je darovao život. Jer moglo je biti i da ga nema. Zato istinska vjera, utemeljena na osobnom mističnom doživljaju Boga, ne ide nikada za tim da Ga učini svojim podložnikom, nego živi iz zahvalnost da postoji.

Dvojica velikana svjetske znanosti, teolog Karl Rahner i fizičar Werner Heisenberg su izjavili svojevremeno kako će kršćanin budućnosti biti mistik ili ga uopće neće više biti. Rahner pod misticima misli na one vjernike koji će ispunjeni milošću pronaći istinski put prosvjećenja i nutarnjeg sjedinjenja s Bogom, pokazujući to i na vani. Heisenberg daje pri tome važnost i ljudskoj ustrajnosti u traganju za Bogom. U tom kontekstu poznate su njegove riječi kako prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti čini čovjeka ateistom, dok na dnu čaše na njega čeka Bog. Za obojicu je Bog istina koju ne mogu ni teologija ni filozofija nikada u potpunosti shvatiti. Pa čak i kad govori o predaji, o Božjim zahvatima u  kozmičkoj i ljudskoj povijesti, čovjek mora biti oprezan. Govor je uvijek više o iskustvu Boga u svijetu i životu nego o njegovoj potpunoj spoznaji. Iskusiti Božju blizinu, ne znači prodrijeti i u bit onoga što On jest. Samo iz intelektualnoga poštenja može proizaći svijest o skromnom znanju, kako bi rekao Sokrat, pa i u odnosu na Boga. U tom kontekstu isplati se uvijek prisjetiti riječi velikoga Augustina kako o Bogu tek tada znamo malo kad mislimo da smo ga u potpunosti shvatili. Nažalost, danas živimo u svijetu agresivne sekularizacije koja niječe bilo kakvu potrebu za religioznošću na jednoj strani i vrlo opasnog površnog odnosa prema vjeri na drugoj strani. Kako kaže filozof Gianni Vattimo, danas živimo u svijetu u kojem se iz javnog diskursa potiskuju one antene koje upućuju na Božju prisutnost u ljudskom životu. Upravo u takvim krizama vremenima na površinu izbijaju često oni prodavači magle čija religioznost nema ništa s mističnošću, onom dubokim doživljajem Boga. Govor je o onima čudotvorcima koji o Bogu znaju sve. Ta čudna vrsta karizmatika, koja je uspjela zavesti čak i same sebe, ne shvaća da Bog nije i ne smije biti sredstvo njihove želje za bolesnom afirmacijom. Nažalost, upravo to čine danas pojedini samozvani karizmatici pričom o čudesima na svakom koraku. Mistici, koji su istinski doživjeli Boga, ne govore o čudesima i ne stavljaju Boga na kušnju, nego preferiraju odgoj za sposobnost razlikovanja zahvalnosti od nezahvalnosti, dobra od zla, ljubavi od mržnje. Za razliku od lažnih karizmatika koji na svakom koraku govore o strogom Bogu, oni pravi govore o Božjoj ljubavi koja prožima sve, i svemir, i prirodu i čovjeka. Govor je onoj ljubavi koja ne osuđuje nego nadahnjuje za radost u životu, koja ne razdvaja nego zbližava ljude. Nasuprot takvom iskustvu uvjereni su poneki obraćenici, pod utjecajem lažnih karizmatika, kako o Bogu znaju sve do u detalje. Upravo se u takvim isključivim stavovima krije opasnost po mir na lokalnoj, ali i globalnoj razini. To potvrđuju danas islamski fanatici svojom iskrivljenom slikom Boga, ali i poneki kršćanski, koji niječu drugima i drugačijima bilo kakvu blizinu Bogu. Svojevremeno je Martin Luther, protestantski reformator, koji je istina u mnogim stvarima imao pravo glede potrebe reformi unutar Katoličke Crkve, zbog uvjerenja da samo on zna što Bog želi, izazvao velike sukobe u društvu. Erazmo Roterdamski, njegov suvremenik i kritičar ponašanja tadašnje Katoličke Crkve, nije ga podržao, i to Lutherovoga uvjerenja da jedini ima pravo tumačiti Boga. Nije ga podržao zbog te njegove isključivosti i uvjerenja da u potpunosti zna što Bog želi. A Bog je i pored svih ljudskih iskustava i objava, pa i onih u Bibliji, neobuhvatljiv. Ne može ga se usporediti s ničim. To bi morala uvijek biti misao vodilja svakoga vjernika koji se i razumskim koracima nastoji približiti Bogu. Spomenuti filozof Gianni Vattimo govori u tom kontekstu o „slaboj vjeri“ – skromnoj vjeri – onoj koja je svjesna nesposobnosti potpune spoznaje Boga. Nasuprot njegovom poimanju „slabe vjere“ može se reći da postoji pored ateizma i agnosticizma i ona istinski slaba vjera koja se smatra jakom. To je ona koja na svakom koraku traži čudesa. Nažalost takvu vjeru ne nude danas samo poneki lažni karizmatici nego i poneke pretjerane pučke pobožnosti u kojima ima više zahtjeva za čudesima nego zahvalnosti Bogu. U svezi s takvim odnosom prema Bogu može se puno toga naučiti iz krize vjere u zapadnom svijetu. Sve jača ateizacija u zapadnim društvima, koja je nastala iščezavanjem pučke pobožnosti, nije bezuvjetno i znak nedostatka ljudske potrebe za Bogom nego posljedica neizgrađenog osobnog mističnoga odnosa prema Bogu. Tradicija je važna. Rituali su važni. Ali tradicija i rituali ne mogu nikada nadomjestiti osobno iskustvo, onaj mistični osjećaj vjernika da ga Bog voli, da ga je obdario već samim time što mu je darovao život. Jer moglo je biti i da ga nema. Zato istinska vjera, utemeljena na osobnom mističnom doživljaju Boga, ne ide nikada za tim da Ga učini svojim podložnikom, nego živi iz zahvalnost da postoji.