Politički realizam u zamišljanju bliske budućnosti

[adrotate group="1"]

Teško je pretpostaviti da bi se ugledni bosanski fratar, doktor povijesti i filozofije, poput Luke Markovića bez velike muke odlučio na pisanje distopijskog romana o mračnoj budućnosti Europe. Poticajna „muka“ je jasan intelektualni uvid u provaliju prema kojoj stari kontinent srlja, a o čemu autor, u drugim žanrovima, piše već dugi niz godina. Marković se u nizu knjiga i brojnim publicističkom tekstovima bavio problemom „sukoba civilizacija“, posebno opasnošću političkog islama kao ideologije koja sve više napreduje u Europi, te upozoravao da će nesuočavanje s tim problemom dovesti do jačanja desnog ekstremizma i budućih sukoba s nesagledivim posljedicama. Sve što se pred našim očima događa zadnjih godina daje mu za pravo.

Piše: Prof. dr. sc. Nino RASPUDIĆ


U romanu Vremana tame bavi se istom temom, ali u formi distopijskog romana, smještenog u ne tako daleku budućnost u kojoj ti problemi, kojima sada svjedočimo u zametku i prvom razvoju, eskaliraju i razaraju Europu kakvu poznajemo.
Kako sam kaže u uvodu: „Nekadašnji kontinent slobode, tolerancije, parlamentarne
demokracije, ekonomskoga prosperiteta, znanosti i sekularizacije, kontinent koji se bezdušno obračunao sa svojom kršćanskom religijom i tradicijom, ne shvaćajući koliko je rizična duhovna praznina, suočio se s jednim opasnim neprijateljem. Zlo političkoga islama, kojega su došljaci donijeli sa sobom u Europu, zaprijetilo je da je vrati u ona poznata srednjovjekovna u vremena tame.“
Pomalo ironično, ali nipošto nezamislivo zvuči da je, u budućem svijetu kojeg opisuje roman, istovremeno s procesom propadanja Europe koju razdiru sukobi između islamista i ekstremnih desničara, u arapskom svijetu i Iranu tekao proces oslobađanja od islamističke vlasti, iza kojeg je uslijedio ekonomski, društveni i kulturni procvat. Pa tako sredinom 21. stoljeća arapske zemlje, Iran i Izrael osnivaju Komitet za pomoć Europi i dovijaju se kako pomoći „starom kontinentu“ da se oslobodi zla kojeg su sami uspjeli pobijediti desetljeće ranije.
Glavni junaci romana, libanonski predsjednik i njegova mlada ministrica vanjskih poslova,
bit će glavni akteri složene akcije za suzbijanje islamističke ideologije u Europi, koja se
temelji na propagandnom djelovanju koje ima za cilj otvoriti oči muslimanima Europe u
pogledu islamističkih vođa i pokazati im da nije riječ o pravim duhovnim autoritetima već o političkim manipulatorima koje zanima isključivo moć, a potom usmjeriti ih i u drugačijem, miroljubivom tumačenju vlastite religije, koje bi omogućilo suživot s kršćanima i ateistima u sukobima izmučenoj Europi. Paralelno s akcijom odvija se i njihova ljubavna priča s nizom razdvajanja, spajanja, (ne)razumijevanja, često isprepletenih s osnovnim, političkim okvirom radnje. Prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao važna brana u obrani od islamista koji su
uspjeli preuzeti Srbiju, zauzima važno mjesto u romanu, u kojem se javljaju nama poznati toponimi, od Zagreba preko Dubrovnika do starog mosta u Višegradu (kojeg je na svjetsku književnu „mapu“ uveo Ivo Andrić), na kojem će se u Markovićevom romanu odvijati dramatična razmjena zarobljenih lidera.
Ono što je uznemirujuće u Vremenima tame nije efektno zamišljanje mračnog scenarija, već jasan uvid da bez korijenite promjene dominantne europske politike i početka ozbiljnog suočavanja s problemom islamizma, razvaljena Europa sredinom 21. stoljeća nipošto nije samo književna imaginacija već vrlo izgledan, čak i neizbježan ishod silnica koje su već tu.
Dakle, na koncu imamo dojam kako nije riječ o distopijskoj fantastici već o političkom
realizmu u zamišljanju bliske budućnosti kakva će vrlo vjerojatno i biti ukoliko ne dođe do
korjenitog zaokreta dominantne europske politike. Utoliko je ovaj, u našim okvirima
iznenađujući roman, jedno veliko upozorenje, jednako kao što su to bili i autorovi raniji
znanstveni i publicistički tekstovi i valja ga čitati prije svega u tom ključu.