Osvrt na roman “Farrell” Ivana Aralice ROMAN O PROPASTI KOMUNIZMA I “KAMUFLAŽAMA” JEDNE LJUDSKE DUŠE

[adrotate group="1"]

Piše: Anto PRANJKIĆ

U povijesti ljudskoga postojanja čovjekova je ruka vođena Božjom voljom stvorila mnogo toga. Iako je često bila izložena raznim preprekama i životnim nedaćama, putovala je kuglom zemaljskom stvarajući nova djela, strojeve, knjige, gradove. Stvarala je život. Ponekad se to činilo u većim, a ponekad i u manjim “pakovanjima”. Ponekad u dužim a ponekad u kraćim intervalima. No, promjene koje su nastajale zrcalile su se i u vremenu i u prostoru. Zato su u potpunosti točne izjave brojnih znanstvenika u kojima oni oni tvrde da su čuda već stvorena samo ih treba znati koristiti. U prijevodu znači da se nema što stvarati.

To bi tako i bilo da pored nas ne prolaze, ali i u naše živote ne ulaze, novi ljudi sa svojim životima, događajima i pričama. Te priče daju nam novu snagu i stvaraju nove originale. Među nama i danas žive geniji, koji svojim pričama udahnjuju novu snagu, energiju i moć u svoje slušatelje. A ta snaga, energija i moć bila bi tek eho proživljenih života da među nama nema i ljudi koji ispričanu priču znaju prevesti u sjajan književni tekst, istu tu priču uobličiti u prijemčivu formu i ponuditi drugim ljudima i zvijezdama koje nas motre. Istina, nema ih mnogo.

Ivan Aralica, taj samozatajni majstor pera iz Promine, koji nas već od 1969. godine i prvog svojega ukoričenoga djela “Svemu ima vrijeme” oduševljava, pisac je o kojemu su ispisane tisuće kartica bijeloga papira i izrečene brojne kritike najčešće pune opravdanih hvalospjeva i preporuka za čitanje. Zato je danas teško napisati prikaz o nekom Araličinom djelu a da se čovjek ne ponovi ili jednostavno ne rekne već rečeno, čime bi bio potpuna suprotnost pisca o kojemu piše. Jer, u 50 godina pisanja i stvaranja sjajnih romana i drugih mu spekulativnih djela Aralica se nikad ne ponavlja, on samo nastavlja jednu te istu nit i zato i jeste prepoznatljiv a djela su mu izuzetno čitana kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.

Pripala mi je osobita čast, ali i zadovoljstvo za “Hrvatsko slovo”napisati osvrt o Araličinu romanu “Farrell” objavljenomu u nakladi “Školske knjige” 2016. godine. S pravom urednica knjige uz naslov navodi kako se radi o “Pripovjesti o grijehu, ispovijedi, pokori i drugim sitnicama”. Sitnice su to koje život znače, ne samo u reliogioznom, vjerskom, duhovnom smislu, nego prije svega i psiho-fizičkom smislu ljudskoga življenja. Na Aralicu s dubokim osjećajem vjerskoga, tradicionalnoga, domoljubnoga smo naučili od samog početka njegovoga pisanja, ali na Aralicu, izuzetno zreloga književnika, u mjeri kako je pisao “Farrella” ipak nismo navikli. On je u ovom djelu skupio snage objediniti sve pravce svojega djelovanja u jednom smjeru, jasno i nedvosmisleno, bez suvišnih kontrasta s vizijom čovjeka koji priča ispričanu priču baš onako kako ju je čuo. I ovim djelom, netko je već od kritičara, kazao, književnik je do kraja razgranao svoju romansijersku priču života i ljudi dalmatinskoga zaleđa. Isčitavajući sve Araličine romane osjeti se ta posebna nit koja ga veže poput pupčane niti koja veže dijete s majkom. Tako i ovdje, Aralica ne odlazi iz Zagore. On je tu i sluša ljude. Ispričanu priču o momku kojega je on uobličio u Gašpera Grbešu vodi od početka do kraja ne zapostavljajući tu “pupčanu nit”, korijene iz kojih je niknuo i došao na krov američkoga svijeta. Sa sobom je Grbeša kroz život nosio i to dalmatinsko nasljeđe, a s njim i karakter bez obzira u kojim se situacijama i u kojoj ulozi u njima nalazio. Te situacije su i bile misli vodilje da se roman podijeli u tri vrlo zanimljiva dijela.

Roman započinje pričom, toliko Dalmatincima, bliskom. Naime, siromašni otac, poučen iskustvom svojih su mještana i prijatelja, svojega sinčića šalje u sjemenište, nadajući se kako će jednoga dana od njega postati učen čovjek, koji će i sebi, ali svojoj obitelji donijeti korist, prije svega, onu materijalnu, ali i onu intelektualnu. Mali Gašper Grbeša Bilonjić bio je dijete bistroga uma, kaže Aralica, a sasvim je prirodno da takva djeca imaju i neke svoje želje, zanimacije, planove, šeme i dileme. Tako se niti malom Gašperu baš nije dalo ići među “svete ljude” i “gospodu”. Želio je on nekako lakše doći do “svojega kruha”. Polako se okreće poslu i zajedno s splitskim trgovcem i nakupcom Zuppom traži kandidate za teške poslove. Mali je Gašper tako radio za svojevrsnu, modernim riječnikom rečeno, agenciju za zapošljavanje, koje je u to vrijeme tražila radnike i slala ih u daleku Ameriku. U tom poslu Gašper je, vjerski gledano, sve više i više zastranjivao, pa se u jednom trenutku, bar donekle pokajao i zatražio ispovijed, ali velečasni David Zrno ga je odbio pomiriti s Bogom, jer je Gašper, prema Zrni činio, u nebo vapijući grijeh. Pričešćivao se, a nije ispovijedao. I tu se prvi dio romana polako završava, ali priča se nastavlja. Ona ovdje nije prestala. Tek na kraju romana ćemo primijetiti da je svećenik Zrno postupio ispravno uskraćujući pričest. Prvi dio romana nazvan je “Sablazan”, jer i danas je u mnogobrojnim vjerskim krugovima sablazno ono što je činio Gašper Grbeša Bilonjić.

U drugom dijelu nazvanom “Zekani” Aralica nam priča o zajednici hrvatskih radnika koji su se zadesili u Americi i tražili načina kako će preživjeti, ali i o skupini ljudi okupljenih oko Gašpera, glavnog junaka romana, koji je tu njihovu muku iskorištavao i tražio načine kako će ih “preveslati”. U to vrijeme pojavljuje se komunistička ideja, koja je bila kao “kec na desetku” za Gašpera. Kako ga Crkva više nije željela u svojim redovima, tobožnja borba za radnička prava bila je najbolja moguća “kamuflaža”, pa je on prihvativši prijateljstvo s Bugarinom Karanovim u jednom trenutku “postao” zakleti komunist i sindikalist, a u suštini je ostao ono što je i bio, “zekan”. Aralica je sjajno povezao narodnu tradiciju dalmatinskoga zaleđa, gdje se za priproste i nepismene ljude, pune samohvale i preuveličavanja samih sebe, a umanjivanja svega drugoga, zvalo konjima zekanima.

Treći dio romana nazvan je “Ispovijed”, a u njemu opisano je vrijeme Gašperovog povratka u domovinu. Sada njegova “kamuflaža” postaje još jasnijom. U svom rodnom kraju prikazuje se kao netko tko je uspio u Americi i došao do silnog bogatstva. No, istina je da je Gašper morao spašavati živu glavu, jer zlo koje je činio došlo je po naplatu. U Americi je tih godina došlo do promjene stanja. Stvari u svoje ruke uzeli su neki drugi ljudi, a pojavila se i mafija. Nakon što su ti novi vlastodršci lišili života Gašperova prijatelja Karanova, lukavi Grbeša Bilonjić je zbrojio dva i dva i prije nego što će na red za ravnanje računa doći i on osobno, glavom i bradom, brzo je rasprodao sve što je imao, oženio se kćerkom bivšeg farrellskog gradonačelnika Marinom Fanjek i uputio se u svoj rodni kraj. Gospođa Grbeša Bilonjić nije posumnjala da je ona zapravo samo paravan “igre” njezina muža. Poslužila je kao dokaz više za prikazivanje kako je Gašper u Amerikama uspio, ali i da je postao bolji čovjek te da ga komunizam više ne zanima. No, sa onim što je donio iz Amerike Gašper je u domovini pokrenuo novi posao, kojega je polako a sigurno i razvijao. No, grijeh nekada davno počinjen i dalje je i “visio” i tek se na kraju romana može vidjeti u što je “ušao” Gašper kako bi stekao svoje bogatstvo.

U toj svojoj staroj novoj životnoj sredini Gašper se prisjetio trika koji bi opet mogao “upaliti”. Naime, ljudi iz njegovoga rodnoga kraja su emotivci, koji su u dalekom svijetu živeći daleko od rodne grude svakim danom sve više i više osjećali prah zemlje iz koje su poniknuli a ta ih je sudbina pratila od pamtivjeka do danas. Mnogi među njima postajali su bogati i ostvarivali velike rezultate. No, ipak njihovo srce je bilo prazno, jer tek kad bi se vratili postajali bi potpuni. Znao je to Grbeša i cijeli je scenarij stvorio kako bi načinio još jednu “kamuflažu”. Ali, ova “kamuflaža” postaje gorom od svih dosadašnjim, i ona je zapravo ključna za cijeli roman. Ona zapravo obrazlaže cjelokupan sramotni život Gašpera Grbeše, temeljen isključivo na golom interesu. To se najbolje vidi u dijelu romana u kojem Gašper sam priča o svojoj preobrazbi i pokušaju da negdje nađe svoje mjesto. Nakon što je izbačen iz hrvatske Crkve odlučio je preći u češku, ali i nju je uskoro napustio. A onda na poticaj teksta kojega je pročitao u novinama, a koji je govorio kako je i Staljin bio sjemeništarac, Grbeša se odlučio napraviti isto što i on i to riječima: “Kad je mogao on što ne bih mogao ja!”

Araličin “Farrell” djelo je u kojem se nalazi pregršt paralelizama, a koji u velikoj mjeri i daju posebnu osobitost ovom romanu. Oni su vidljivi u nekoliko bitnih segmenata, ali su u cijeloj priči najupečatljiviji paralelizmi između Gašpera i Staljina, čime on govori do koje je mjere išao, i drugi kad roman govori o Gašperovu otkriću vječnog obitavališta Vida Gržena i blaga kojega je tamo otkrio.

Nije teško primijetiti da Aralica i ovim romanom ostaje do bola vjeran sebi, svojim uvjerenjima i svom načinu pisanja. Cijela pripovijest je priča o jednom pogubnom vremenu, vremenu komunizma, kojega treba imati na umu, a koje je donijelo neslućenu štetu kako pojedincima tako cijelim narodima, pa, ako hoćemo i jednom vremenu. Dobro su primijetili i drugi kritičari, poglavito recenzent ovoga djela Damir Pešorda, da se često ponavlja povijesna istina: Oni koji su najveći zagovaratelji komunizma najčešće su od njega stradali i sami.

Prepoznatljivost Ivana Atralice, njegova pripovjedna kompozicija te estetska i vrijednosna prosudba u umjetničkom smislu, za mnoge je možda tek samo ocjena. No, moramo reći kako živimo u vremenu u kojem su ovakve prosudbe zapravo čuvarice naše općeljudske, općekršćanske i općedomoljubne tradicije. One su, zapravo, čuvarice našega karaktera i naših vrijednosti protkanih kroz našu ljudskost, duhovnost, domoljubnost i zavičajnost. Kod Aralice je toga u svim romanima napretek.

Nije teško primijetiti niti to da se pisci uvijek spašavaju iz svojih djela na različite načine radi nove metamorfoze, nove preobrazbe, novog lika, novog života. Jedni se dijele; drugi se množe; treći se ponovno rađaju; četvrti ustaju iz groba, uskrisavaju; peti zaboravljaju što su bili pa dolaze pod novim imenima; šesti izvršavaju samoubojstvo; sedmi umru nakon što su proživjeli. … I tako redom. Ne zna se gdje im je kraj. Ivan Aralica se ne dijeli, množe se njegova djela. On se ne rađa, ne uskrsava. On živi. On je bio i ostao Ivan Aralica. Ne mijenja ime i nikad ne umire. Bio je, jest i bit će kao i kraj iz kojega je iznikao i djela koja je pisao.