Od Velikog tjedna do Uskrsa onda kad nas je tamo bilo

[adrotate group="1"]

Piše: Zorica Krajinović-Marinić

Puhao je čudan vjetar i raznosio pelud kuda je i kuda nije trebalo. Stariji su ponavljali: ,,Babine huke, Isusove muke”. Tada bismo mi djeca požurivali se da prikupimo još poneko jaje, kojih već imamo svatko po nekoliko, ovisi o tome koliko smo odnijeli muštuluka, to znači lijepih vijesti nekome u svoje ili susjednim selima u vrijeme Korizme kada bi uglavnom dobivali jaja. Ponekada bismo od nekoga dobili taj primjerak i bez muštuluka, eto onako jer smo došli s mamom u goste. Imali smo i mi koke, ali njihova jaja je trebalo čuvati za posvećenje i uskrsne kolače, ali trebalo ih se i jesti, a nas hvala Bogu dosta ukućana.I što bi veći broj jaja prikupili, više bi se radovali zadnjoj suboti pred Uskrs, jer tada smo ih smjeli bojati, a jaja tim činom postaju tučci. Danas bi rekli pisanice. Kuhali smo ih s ljuskom crvenog luka u jednoj zdjeli, a u drugoj ako su prispjele koprive, pa smo imali tučke u dvije boje, a tučci su bili još ljepši ako listiće od bilo koje grančice priljubimo uz jaja koja obmotamo komadićima najlonske čarape i uvežemo da listić ostane tamo gdje je pričvršćen. Kasnije su i nama stigle umjetne boje, tek onda šarenije.I tako dok se mi radujemo tučcima, mama po mogućnosti u novu korpu, čiju unutrašnjost obavije najbjeljom krpom tako da njezini vezeni uzorci s ,,jumačenim” špicevima vire iznad ruba korpe slaže svježi sir, suhu kobasicu i ribicu, mladi luk i naravno podosta kuhanih jaja bez ljuske. Sve vlastiti proizvodi. Uz to na jednoj strani korpe mora stajati uspravljena pogača, ponekada ukrašena cvijetićem od istog tijesta, ali neizbježno prelita žumanjkom i rezom načinjenog križa na sredini pogače. Time je korpa spremna za nošenje u crkvu koja bude puna naroda s punim korpama za vrijeme polnoćke ili mise zornice kada se slavilo Kristovo uskrsnuće. Popunjene korpe su nosile majke i djevojke, a s njima su išla i djeca koja bi pamtila obred kada ,,parok” sve što je ženska čeljad donijela postaje posvećenje. Rijetko se događalo da taj posao obave muški, ali bilo je i toga. Jest da su čudno gledani od ženskoga svijeta. Naravno da muškima nisu bili lagodni ti pogledi, možda još više od istospolaša, no njima je važnije bilo za Uskrs na stolu imati posvećeno jelo. Stol se postavljao svečano onako kako to domaćica najbolje umije. Bilo je primjetno i dječje uplitanje u dekoraciji stola što je možda domaćici zasmetalo, ali nije htjela kvariti dobru namjeru djeteta. I gozba je započinjala zajedničkom molitvom te posvećenim jelom koje je imalo poseban blagoslov uz mnogobrojnu tuču s tučcima i smijehom. Sretno svima ovo blagdansko vrijeme ma gdje bili!