Novo ime u poeziji splitskih krugova pjesnikinja Ljiljana Radas govori za portal: www.kerigma – pia.hr: PISANJE DOŽIVLJAVAM KAO SVOJEVRSNU MEDITACIJU S LJEKOVITIM SVOJSTVIMA

Razgovarala: Nada VUČIČIĆ

Krajem Veljače bit će večer vaše poezije u knjižnici Brodarica u Splitu gdje i živite. Pišete pretežito duhovnu poeziju, objavljujete rijetko na društvenim mrežama. Je li to tajanstvenost ili nesigurnost jer ste tek u posljednje dvije godine izašli u javnost?

– Raduje me nadolazeća večer poezije u GKMM – Brodarica Split -Trstihu, na poziv gosp. Vesne Oštrek. Tu se osjećam veoma ugodno zahvaljujući dugogodišnjem članstvu i mojem praćenju predstavljanjima drugih pjesnika i umjetnika. 

Zaista sam trebala neko vrijeme da se prilagodim objavljivanju na društvenim mrežama. Dugo sam radove prikazivala užem krugu ljudi. Budući da se radi o osobnom pogledu na svijet kroz oko duhovnosti, prvo sam slala pjesme na natječaje u zajedničke zbirke pjesama Kulture Snova. Tek potom izašla sam i na FB stranice. Sada šaljem i na druge natječaje.

Pišete još od srednje škole. Što vas je odvojilo od poezije?

– Pišem i od ranije – već od osnovne škole. Poticali su nas na slobodne aktivnosti, pisanje, glumu i u zboru sam pjevala. Imali smo i časopis i brojne javne nastupe. Kasnije se to nastavilo, ali smanjenim intenzitetom zbog preseljenja u novu sredinu. Stvarala sam u obiteljskom i prijateljskom okruženju. Svjesna sam dobrobiti koju u nama trajno ostavlja entuzijazam svih naših učitelja. Zahvalna sam im, cijenim i volim tu struku, željela sam je studirati, ali putevi života ne pitaju. A onda nas „odraslost“, ljubav, studiranje… neprimjetno počne preuzimati i voditi. Sve je manje vremena za samo-izražavanje. Nove uloge i očekivana ozbiljnost odvoje nas od naših iskonskih darova. Zaboravljamo na svoje i divimo se onima koji su imali hrabrosti ili uvjete da ih se olako ne odreknu.

Ipak, iako na duže vrijeme naše slike o stvaralačkom dijelu sebstva budu zatamnjene, osjeća se to tinjanje u sebi. I uz prvi povoljan vjetrić ponovo se možemo razgorjeti.

Što vam znači poezija?

– Prirodno je da me poezija obogaćuje i oblikuje. Oduvijek. Trenutno, ona mi je postala i veoma važan način komuniciranja s okruženjem. Kada sam započinjala s objavljivanjem zaista nisam ni slutila koliko mogućnosti za povezivanje s ljudima to nosi u sebi. Puno ljudi piše i uživa u praćenju poezije. Jedan novo-otkriveni svijet je iznenada izronio i ja ga još uvijek istražujem. I sebe u njemu.

Svaki segment u ljudskom životu ima svoje vrijeme pojavljivanja – klijanja, rasta do ploda – a ponekad se ciklus i ponavlja. Vidim, mnogi od nas tek sad otkrivaju svoje talente, iznenađuju sebe i druge. Prekrasno je dopustiti da u nama poteče jedan novi izvor vlastite radosti. I dijeliti.

Stekla sam utisak da svoje pjesme povezujete u pjevanje, duhovno. Jesam li u pravu? I

molim vas da nam to malo pojasnite. Značenje u duhovnosti te kombinacije.

– Bilo je perioda kada bih imala doživljaj pjesme u nastajanju zajedno s melodijom. Ili bih osjećala nekakvu melodiju u sebi kao poziv da dopustim da mi navru i riječi za nju. Zanimljivo iskustvo! Doživljaj stvaranja je tada još bogatiji. A dirnutost još dublja, pa uz zahvalnost na tom poklonu, često dođu i suze… Stoga mi je doživljaj čitanja tih pjesama bez melodije nepotpun, nešto nedostaje.

Tema osobnog duhovnog razvoja mi je već niz godina najzanimljivija. Intenzivno je usvajam i sklona sam sve više sav život sagledavati kroz tako formiranu prizmu. Uvjerena sam da upravo tu leže odgovori i upute za dobra rješenja svih naših dilema. Stoga dolazim do potrebe da se i u pjesmama izražavam na isti način, koristeći se istom prizmom, jer mi je kroz nju sve potpuno logično. Na taj način sam i iskrena. I sebe samu tako promatram i želim biti sve bolji čovjek. Vidim sebe kao dušu. Kao mali planet koji sadržava sve potrebno za samostalni život i opstanak u svemiru postojanja. Nosi i informaciju o okruženju u kojem joj je najugodnije djelovati. Ponekad, kao da se dobre privlačne sile tog okruženja slome pod raznim utjecajima, pa duša zaluta. Luta besplodna, sve dok se ponovo ne približi svojem matičnom jatu. To je posebno radostan susret!

Po vašem odabiru kakva poezija mora biti da bi vas privukla na čitanje.

– Iskrena. Ne znam da li se i koliko pjesnik može osloniti samo na svoje znanje i umijeće, a da pri tome nije sasvim otvorenog srca. Mislim da se čitajući to može osjetiti. Pjesma titra, zrači, širi se prema unutra i vani. Naravno da i onaj tko čita mora dopustiti, prepustiti se, da ga ona ponese. Dvosmjerna je to cesta. Predrasude, pa makar sasvim „utemeljene“, ipak koče. Priznajem da sam, kroz učestala slušanja poeta, promijenila mnoge krute stavove. Više doživljavam, a manje procjenjujem. Ne smatram to razvodnjavanjem; vidim širu sliku i dublji značaj što pisanje donosi ljudima. I osjećam sve veću radost i poštovanje.

Tko je Ljiljana Radas?

– Ona je jedna osobnost koja je oduvijek voljela bajkovite zaplete uz sretne završetke i usudila se, nakon brojnih iskustava i izazova, ponovo vratiti se bajkama – tim ružičastim naočalima, kakva god realnost bila. I vjerujem da upravo tako stvari u životu stoje jer znamo, u bajkama uvijek dobro pobjeđuje. Ono dobro koje mi svi nosimo, pa makar sasvim duboko zakopano. Samo treba malo razgrnuti i sve se već nazire. I u to dalje želim nepokolebljivo vjerovati. Nije da ne vidim, nije da ne prolazim i sama (kroz) … ali vjerujem u svijet bez svega što nas toliko puno žalosti. Vjerujem da smijemo, uz Njegovu pomoć, odlučiti se i krenuti put najboljega, put rajskog. Zaista nam pri tom treba mnogo mudrosti, određenosti i hrabrosti. Pa zašto ne bi smo i našim darovima, našim pjesmama, pozivali. Poveli bar jednu dionicu puta. Od srca želim da nam je to putovanje u lakoći i radosno!

Pjesme su vam objavljene u zajedničkim zbirkama. Planirate li u 2019 objaviti i samostalnu ?

– Hvala Vam na ovom pitanju. Promišljam o tome i da, osjećam da vrijeme donosi i takvu potrebu. To bi sada bilo jedno novo, lijepo i korisno iskustvo.

Također, sada je i pravi trenutak da se od sveg srca zahvalim svima s kojima sam se zadnjih nekoliko godina intenzivno družila. I zajedno rasla. Svima koji su obratili punu pozornost mom radu, prihvatili me kakva jesam i pri tome podijelili i mnogo radosti sa mnom. Podupirali me i poticali pisati dalje. Svjesna sam značenja podrške od strane brojnih pjesnika i umjetnika. Posebna zahvalnost ide rođakinji Nataši Radas, s kojom sam se često savjetovala i sinu Damiru, koji mi je prvi davao osvrte na pjevanja i tekstove. Kao i voditeljici Dalmatinske podružnice Kulture Snova. Bez svih je – teže stvarati. Jer tu su bili nastupi i druženja koja su također razlog ovom plodnijem periodu. Hvala svima.

Inspiraciju pronalazite ?

– Inspiracija je donekle neuhvatljiva, zna doći ‘iz vedra neba’ ili je osjetim kao potrebu za osamljivanjem i promišljanjem. Trudim se kod pisanja ne upirati prstom u pojedinosti te inspiracije, već razumjeti cjelokupni osjećaj u svjetlu određenog životnog trenutka, spoznaje. Često pri tome, dok se otvaram jednoj ideji ili osjećaju, proživim čitavu transformaciju. Pa se nađem na ljepšem i zanosnijem mjestu od početnog. Stoga pisanje doživljavam kao svojevrsnu meditaciju s ljekovitim svojstvima.