Nigdje nije lijepo kao u Posavini

Bruno Grgić mladi je budući policajac zaljubljen u svoj posao, Bok , konje i Posavinu

Piše: Nada KOTURIĆ

-Previše pozornosti posvećujete onima koji odlaze, no što je sa nama  kojima je Posavina i rodni kraj u srcu i ne bi je napustili za sva blaga zapada, kaže nam gotovo u jednom dahu Bruno Grgić kojeg smo obišli u Boku na njegovo obiteljskom imanju. Brunu smo potražili s razlogom jer smo doznali da je među rijetkim mladićima koji svoje slobodno vrijeme posvećuje timarenju svojeg velikog ljubimca – konja. U vrijeme kada je Posavina bila poznata po konjima vranim to i ne bi bila vijest, no danas  kada se mladi natječu u što moćnijinim računarima ili skupocjenim mobitelima, to  svakako jeste. Htjeli smo upoznati posebnog mladića zaljubljenog u svoj Bok, ranč, tradiciju i Posavinu.

Bruno živi u šesteročlanoj obitelji, tri generacije (djed Ivo, baka Anka, roditelji Marica i Darko, stariji brat Ivan) kojima brojnost nije problem jer svatko zna svoj dio obaveza i sve s dogovorom uspješno uvezuju u lijepu obiteljsku priču. Značajno mjesto u odrastanju najmlađeg člana obitelji Brune, ima djed Ivo. Pod krovom njegove nadaleko poznate „Miline“ mnogi su kušali posavske specijalite, a ljubav prema zemlji i njenim plodovima prenosi  generacijama, pa tako i načelo da se zemlja mora obrađivati. Danas kao umirovljenici djed i baka doprinose spravljanjem poznate posavske šljive. Na velikom ranču zamjetan je posebno uređen dio za Bruninog ljubimca, ali i ostale životinje od najrazličitije peradi do raznih životinja. -Ovdje se živi sa prirodom u skladu sa njom, a ona obilato vraća. Svi radimo u poljoprivredi, nije mi strano ni uzeti tacnu konobara, ali želja mi je bila postati policajac i eto na dobrom sam putu da to i postanem kada završim obuku, kaže nam Bruno i onda praktično pokazuje kako to njegov konj vraća ljubav za svakodnevnu brigu i timarenje. Uzjahao ga je s lakoćom i nakon galopa bez straha stao na njegova široka pleća.

– Ovakav prirodni ambijent i život na ovom dijelu Posavine ne bih zamijenio niti za kakav velegrad. Ovdje se prirodno raste, voli priroda. Kada sam već u šestom razredu dobio ponija krenula je i ta velika ljubav koja traje godinama. Ne mogu vam opisati koja je to sloboda i opuštanje kada ga uzjašem i u galopu prođem po posavskim prostranstvima i šumama. To nigdje drugdje ne bih mogao nego u kraju gdje je djed započeo ovu priču, nastavio otac, a evo brat i ja nastavljamo, kaže nam Bruno. Bok je oraško selo poznato i po velikoj zaljubljenosti u svoju folkoornu tradiciju. I to je Bruno naslijedio pa  u svečanim prigodama rado obuče izvornu posavsku nošnju.-Sve su to slagalice jednog prekrasnog mozaika koji potvrđuje da u našoj Posavini ima mladih koji žele ovdje ostati i graditi u njoj svoju bućnost, kaže nam na kraju posjete Bruno.