NAŠI VELIKANI Fran Galović

[adrotate group="1"]

Piše: Ines KOMLJENOVIĆ

U Peterancu pored Koprivnice, 20. srpnja 1887. godine, rođen je jedan od najznačajnijih hrvatskih dijalektalnih pjesnika, Fran Galović.

Nakon završene pučke škole i gimnazije, u Zagrebu i Pragu završio je studij slavistike i filologije, a zatim radio kao učitelj u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Galović je primjer još jedne nesretne i mlade sudbine podređene društvenim prilikama i ratu, pa je tako sa samo 27 godina, unovačen u Prvi svjetski rat, gdje je odmah zatim u jesen 1914. godine i poginuo.

Galović se u književnosti prvi puta pojavio s pjesmom U spomen 11. listopada 1903. koju je napisao u čast otkrivanja spomenika Anti Starčeviću u Šestinama kraj Zagreba. Kao što je već spomenuto, neke od njegovih najpoznatijih pjesama napisane su na kajkavskom narječju, poput pjesme Kostanj, Jesenski veter, te pjesma Crn – bel, dok je pak pjesma Childe Harold pisana štokavskim narječjem.

Za vrijeme studija Fran se aktivno zalagao za liberalnopravaški pokret, te je pokrenuo i pravaški časopis Mlada Hrvatska, nakon čega je intenzivno započeo svoju književnu karijeru. Za života objavio je četiri knjige; dramu Tamara, zbirku pjesama Četiri grada, pripovijesti Začarano ogledalo i Ispovijed. Pjesme su mu uglavnom objavljivane u tadašnjim renomiranim časopisima, no dosta djela ostalo je neobjavljeno. Za to se pobrinuo J. Benešić koji je objavio Galovićeva djela u deset svezaka.

Kada govorimo o književnom periodu, Galovića sa sigurnošću možemo svrstati u razdoblje moderne. Galovićev stil pisanja po širini interesa i intelektualoj radoznalosti podsjeća na Ivana Gorana Kovačića, a od starijih hrvatskih književnika na Šenou i Kumčića. Upravo ta raznolikost interesa, svestranost, maštovitost i strast obilježje su njegovog pisanja.

Budući da živi u dramatičnom razdoblju svjetske i nacionalne povijesti, u kaotičnom trenutku uoči Prvog svjetskog rata, možemo reći da Galović stvara u pluralističkoj heterogenosti stilova i tendencija moderne, razapet između tradicije i modernosti, između književnog nasljeđa i suvremenosti. Tako se tematika njegovih djela proteže od antičke mitologije do sutonskih ugođaja europskog simbolizma, od naturalističke estetike ružnog do secesijske dekorativnosti, a sadrži i trag povremenih naznaka dolazeće avangarde.

Lijepo je Galovićev  stil, osobnost i tematiku objasnio Joža Skok riječima: “Zavičaj, Podravina, rodni Peteranec, vinograd na brdu Širovice zaklon je Galoviću od sumnji i nepovjerenja, izgubljenih iluzija, izgubljenih nada u bilo kakav materijalni i duhovni napredak novoga svijeta i društva, koji se pod njegovim višestrukim, moralnim, estetskim i psihičkim rasapom, našao i pred svojim osobnim unutarnjim rasulom, pod vlastitim egzistencijalnim nemirom, porazom i osjećajem ugroženosti…”

U svojim kajkavskim pjesmama često Galović žali za rodnim krajem i voljenom Podravinom, te se osjeća poput Ovidija prognana u drugu zemlju, svjestan toga da se vjerojatno nikada neće vratiti. Što se tiče okolnosti Galovićeve smrti, one nikada nisu razjašnjene. Dok neki tvrde da je to bila slučajna smrt u ratu, drugi pak vjeruju da je namjerno izašao u prve redove i na taj način počinio samoubojstvo, što potvruđuju njegovim stihovima napisanim netom prije posljednje bitke, u kojima govori kako je dan prelijep, taman za umrijeti. Sve u svemu, svestran je to mladi čovjek, koji je za svoga kratkog života stvorio toliko mnogo djela, bavio se čak i slikarstvom, te po kojem su danas dobile ime razne književno – umjetničke manifestacije, i čije divne stihove često rado čitamo…

Crn – bel

Crn-bel … crn-bel …
V trsju popeva,
Grozdjè dozreva …
Crn-bel …

Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn-bel … crn-bel …

Jesensko tu pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu.
Crn-bel …

I znamo, da leto
Otišlo je, eto ―
Baš kakti vu snu …
Crn-bel … Crn-bel ..

Lastavice

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
“Kaj ste nam donesle, male drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj ništ ne velite?”

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srećo, mladost.
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekud svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreće,
I sonce i nebo i brege glede!