KOLUMNA: Okrenimo se pozitivnim primjerima. Imamo ih.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Toliko nam je negative da smo se počeli sami ubijati. Konačno je došlo vrijeme da se okrenemo oko sebe i počnemo pozitivno gledati na ovaj svijet, jer samo tako ovom narodu možemo vratiti toliko potrebni mir, radost i na posljetku, ponos i dostojanstvo

„Različiti ljudi različite ćudi“, stara je narodna poslovica kojom se naš narod često služi u situacijama u kojima želi opisati različitost pojava, stavova, mišljenja, ali i djela. Neke su ćudi različite zbog niza čimbenika i okolnosti. Neke su loše, a neke dobre. I to, kako za koga. Nekome je netko dobar a nekomu isti taj dobri zapravo je loš. Teško se u današnje vrijeme može postići konsenzus o dobrim i lošim ljudima.

No, na sreću postoje univerzalci. Ljudi koji su gotovo za svakoga dobri i pošteni. Radišni i iskreni. Odgovorni i dosljedni. Kada sam vidio jednu fotografiju na portalima nisam mogao prešutjeti činjenicu kako su ljudi s te fotografije označili jedan dio mojega života i s pravom upisani  u srce. Ne zbog toga što su mi bili darežljivi ili potvrdno kimali glavama na svaku moju riječ i djelo, nego upravo iz razloga što su imali sluha za posao, poziv i ulogu koju su igrali i igraju u našem vremenu.

Fotografija sa susreta uzoritog Vinka kardinala Puljića, Vrhbosanskog metropolite i nadbiskupa i državnog tajnika za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa meni osobno govori više od tisuću tisuća riječi. Sastali se ljudi koji su u vrlo teškim životnim okolnostima, svako na svom radnom mjestu, svom položaju, u svom okruženju činili ono što su smatrali najboljim za one koji su im povjereni. Kardinal Puljić u teškim okolnostima multietničnosti, često i prljavštine, ljudi sa skrivenim namjerama uspijevao je dobivati Božju milost da mu dade svoje providnosti u razaznavanju jabuka od krušaka, u donošenju teških odluka, za koje su mu neki i zamjerili, a nisu niti znali, a ne znaju niti sada  s kojom mukom je te odluke donosio. I danas kada polako a sigurno odlazi u zasluženu mirovinu zasigurno će izvršiti svojevrsnu „inventuru“ svojih djela i odluka. Previše je jednostavan da se uspava na lovorikama.

Slično bi se moglo reći i za vukovarskog heroja, tihog i poniznog radnika na „njivi Gospodnjoj“, Zvonka Milasa, koji, u svom, evo već petogodišnjem mandatu na čelu Središnjeg državnog ureda, ne učini ništa što bi se njemu osobno moglo zamjeriti. Predano radi svoj posao i traži način riješiti nerješivo, spojiti nespojivo. I za divno čudo uspijeva.

Neki će reći kako osobno pišem hvalospjeve ovim ljudima i to ničim izazvan. Izazvan sam i ja, ali i svi korektni ljudi. Ne zanemarujemo mi nedostatke, a tko ih nema, ali želimo isticati ono što je pozitivno. Toliko nam je negative da smo se počeli sami ubijati. Konačno je došlo vrijeme da se okrenemo oko sebe i počnemo pozitivno gledati na ovaj svijet, jer samo tako ovom narodu možemo vratiti toliko potrebni mir, radost i na posljetku, ponos i dostojanstvo.