Književni prikazi: NOSTALGIČNI VERSI O LJUBAVI

Ivana Pranjkić: NEBESKA GLAZBA, Kerigma-Pia, Zagreb, 2018.

Piše: Ivo Mijo ANDRIĆ

Poetesa Ivana Pranjkić ne pripada tom krugu lirskih eksperimentatora, i njezina poezija čvrsto je na zemlji kojom hodi, koju iskreno voli i u koju beskrajno vjeruje. Pohvalno je to u današnjem vremenu koje pati od viška strasti i manjka emocija. A pjesnicima su emocije oduvijek bile hrana, sunce, voda i zrak, bez kojih nema opstanka ničeg što postoji.

Malo je danas pjesnika koji kroz poeziju druguju s prirodom, i čiji versi izviru iz realnog života koji nas okružuje, i plijeni svojom ljepotom i neuništivošću. Većina stihotvoraca teži za nečim novim, nevidljivim i neosjetnim, tako da se poezija pretvorila u neku vrsti irealnog poimanja svijeta i svega što on nudi i daruje. Zato se pjesma sve manje traži i čita kao duhovno nadahnuće i vjera u postojeće i lako razumljivo. Osim, dakako, pjesme koja je uglazbljena, i koju svi ljubitelji lijepoga rado slušaju.

Poetesa Ivana Pranjkić ne pripada tom krugu lirskih eksperimentatora, i njezina poezija čvrsto je na zemlji kojom hodi, koju iskreno voli i u koju beskrajno vjeruje. Pohvalno je to u današnjem vremenu koje pati od viška strasti i manjka emocija. A pjesnicima su emocije oduvijek bile hrana, sunce, voda i zrak, bez kojih nema opstanka ničeg što postoji.

U zbirci pjesama Nebeska glazba, Ivana je na najbolji način, mišlju i riječju, demonstrirala svoju privrženost i ljubav prema svemu što je okružuje i što joj pruža životna zadovoljstva, sreću i beskrajnu radost. Otvorila je dušu, rasplela misli, razbudila osjećaje i zaplovila prostranstvima mora, rijeka, jezera i nebesa, da bi nam pokazala kakve sve ljepote nudi priroda, i šta sve propuštamo ako se zatvorimo u gradske, sobne i osobne ljušture i umne krletke.

Zbirka je podijeljena u dva dijela, bez određenih naslova koji prate druge knjige. Reklo bi se, i bez pretenzija da obuhvate sve što poezija nudi životu, a život poeziji. U prvom dijelu su pjesme u kojima prevladavaju okolišni i intimni motivi. Kroz te pjesme dopire nebeska glazba, čuje se ptičji pjev kao molitva, vidi se živa slika jeseni. /U srcu čujem pjesmu zbora nebeskog, strah me je da joj note zapišem. Hoće li pjesma izvorna biti, kad je moja ruka na papir utisne?./ – (Nebeska glazba).

U njima se naziru obrisi mora, linije na pijesku, ritam života, cvijet pored puta, ljepota kao darovana i uzvraćena ljubav. /U ljepoti nebo se sa morem spaja, da u njega sunce zađe. To smišljeni je čin ljubavi, u kojem duša mir svoj nađe./ – (Ljepota je kao ljubav). Iz njih izviru nade, čežnje, sunčeva svjetlost, toplina riječi i sve ono čemu težimo i što želimo. /Pred svjetlom nestaje mrak, otkrivaju se skriveni putovi. Pod svjetlom se vidi sve, čak i nedostupni kutovi./ – (Ploče bijele).

Poezija Ivane Pranjkić obiluje brojnim deskriptivnim detaljima. Ona je minijaturist koji sve vidi i koji u stihove urezuje slike što se lako pamte i prepoznaju. Njih susrećemo na svakom koraku kad kročimo u prirodu, ili dok šetamo gradskim perivojem. /Sunce je opet zasjalo, nebo se otkrilo u plavetnilu svom; poletjele su ptice, zasvijetlio grad; oživjele su prazne ulice. – (Sunce je opet zasjalo).

Drugi dio zbirke ispunjen je pjesmama zavičajnih i domoljubnih motiva, te obiteljskih reminiscencija. Pjesnikinja je rođena Splićanka i Dalmatinka, a pisci iz tih krajeva prepoznaju se po govoru i dubokoj vezi sa krajem iz kojega su im korijeni. Premda živi i stvara u Zagrebu, njezine su misli i osjećaji okrenuti k jugu i svemu što ga čini posebnim i poželjnim. Taj dio, ili ciklus, započinje emotivnom pjesmom Sjećanje na djeda, koja budi žal i bol za dragom osobom iz njenog i svih naših djetinjstava. Djed ili nono, kako ga Dalmatinci zovu, bliska je i draga ljudska pojava koja se pamti do kraja života i čija se dobrota cijeni i štuje u svakom vremenu i nevremenu. Ivana se svoga none prisjeća s tugom i nostalgijom djeteta koje čuva uspomene u najfinijem kutku svoga bića. I o njemu pjeva s toplinom koju nikakve nevere ne mogu ohladiti i prekriti zaboravom. /Sad te se sjetim sa suzom u oku, ali radosna zbog minulih dana. Jer, dao si mi ljubav neizmjernu, koja od tada vječnost ispunjava./

Identičan emotivni naboj nalazimo i u pjesmi Zbogom majko, koju je pjesnikinja posvetila svojoj rano preminuloj majci. Majka je nositeljica života i bez nje bi ovaj svijet bio nemoguć, a bez njezine ljubavi i nezamisliv. Od majke se pjesnikinja oprostila stihovima koji bude sjetu i čuvaju nadu kao praiskonsku vjeru da je sutra vječno. /Svi dani tvoji već su prošli, i noći na putu tvom; zavjesa se podigla, otvorilo nebo; sad vječnost je pred tobom./

Otuda je kod nje prisutna potreba da ljubav bliskih osoba kojih više nema, nadomjesti ljubavlju prema dragoj osobi s kojom započinje novi zajednički život. Još ako je ta osoba pjesnik, kao što je i ona sama, tada ta ljubav dobiva na snazi i intenzitetu i prerasta u čistu ljubavnu poeziju ili poeziju ljubavi. To se najljepše vidi iz pjesme Tebi, u kojoj poetesa poklanja svojoj ljubavi ove tople riječi: /Gledala sam svijet otvorenog pogleda, ali nitko nije uočio biser dok nisam tebe upoznala. I zato sam ga tebi sa srcem poklonila./

Bolji kraj poetizirane priče Ivane Pranjkić, u čijem se završnom dijelu nalaze pjesme pisane izvornom čakavštinom ne može zamisliti; pa zato, završavajući ovaj kratki prikaz, preporučujem knjigu za čitanje svima koji vole i koji bez ljubavi ne vide svoj život i svijet oko sebe.