Ivan Matijaca

[adrotate group="1"]

Piše: Marko LESKOVAR

Ivan ( Vjekoslav )  Matijaca , rođen je ( 1892 . ) u Kaštel Lukšiću . Nedavno smo još živjeli vrijeme kada su neki “ morali misliti “ da je ( 1892 . ) rođen “ samo Josip Broz “ . Naš Vjekoslav , krsnim imenom Ivan  , rođen je u vremenu Austro – Ugarske države . Kaštel je mjesto , gdje je pohađao tadašnju pučku školu . Zatim je krenuo u gimnazijsko školovanje ali je isto školovanje , prve godine pohađao privatno kod ondašnjeg don Ante Matijace .

Dominikansku “ Apoštolsku školu “ na prelijepome Lokrumu , pohađao je od ( 1905 . ) . Na području Dubrovnika , stupio je ( 1908 . ) u dominikanski red . Tamo je dobio redovničko ime Vjekoslav , za koje će netko reći da se može reći Lujo ili Luigi , kao što sam i sam čuo u Italiji . Ivan se i osobno često znao potpisati kao Lujo . Na generalnom učilištu “ Dalmatinske dominikanske provincije “ u Dubrovniku , studirao je teologiju i filozofiju od ( 1909 . – 1916 . ) . Tamo je i zaređen za svećenika Katoličke crkve , primivši sv . red ( drugi stupanj sv . reda ) . Njegov je roman iz vremena studiranja “ Lukavi Pere “ . Novele je objavljivao u “ Danici “ “ Gospinoj krunici “ i “ Almanacu gospe Lurdske “ . “ Hrvatska straža “ “ Hrvatski narod “ i “ Žumberačke novine “ objavile su mu zanimljive informacije o mjestima koje je pohađao u misijama . Spomenuta “ Gospina krunica“ tiskao mu je i roman u nastavcima “ U ratnom vihoru “ ( 1941 . ) . Nakon što je postao svećenik , djelovao je u poznatom dominikanskom samostanu na Bolu , koji se nalazi na otoku Braču . U godini završetka I. svjetskog rata ( 1918 . ) i nastanka SHS , koja je na čelu sa “ masonskom ložom “ rovarila protiv Katoličke crkve , premjestili su ga na Čiovo . Tu se morao brinuti za funkcioniranje samostana ali i za pridošle izbjeglice sa područja komunističke Rusije , koja je proširila “ crvenu ideologijiu “ po svijetu . Iste godine , već je bio na službi u Trogiru , dok je ( 1919 . ) vršio odgovornu službu u mjestu  Stari grad na Hvaru . Tamo je bio učitelj mladim sjemeništarcima . Na simpatičnome Gružu , bio je od ( 1926 . – 1928 . ) . Na području Splita , djelovao je od ( 1928 . – 1934 . ) . Bio je prvi dominikanac , koji je ( 1929 . ) u Tisnom , slavio sv . misu na starocrkvenom , hrvatskom jeziku , te član poznatog Hrvatskog književnog društva “ Sv . Jeronima “ .  Samostan “ Kraljice sv . krunice u Zagrebu , dobio je našeg Vjeku ( 1934 . ) . Odavde je po cijeoj “ lijepoj našoj “ domovini Hrvatskoj , održavao  pučke misije .  Zanimljivo je spomenuti , da je djelovao čaki među onima pravoslavne vjere . sa Vjekom su povezani i prijevodi životopisa od Ruže Limske , Vinka Fererskoga ,  Marije Goretti , Katarine Sienske , dominikanskih mučenika uzoritog života , te djela o dominikanskom samostanu u Splitu . Nakon savezničkih bombardiranja ( 1944 . ) koji su , ne jednom , pogodili miroljubivi samostan , napustio je nakratko samostan u Splitu . Interesantno je da su “ saveznici “ bombardirali i mjesto sv . padre Pia , koje je zbilja pusta kamenjara i nije imalo nikakvo vojno značenje , jedino sakralno obilježje . Bio je gorljiv u pastoralu , obrađivao je neizbježna moralna pitanja  i iste probleme vjernika . Njegov je naslov “ Mrtvačko zvono “ “ Vrag u tikvi i iz Tikve Martinove “ “ Bijela Kuga “ “ Žid uvijek Žid “ itd … Želio je pružiti jasne moralne pouke . Kada se ( 1945 . ) vratio u Split , bio je uhićen od tadašnjih polupismenih , komunističkih vlasti . U nekim novelama pokazao je da mu je stalo promicanje pobožnosti moljenja krunice . Tako su također njegovi naslovi “ A što drugo da radim ? “ “ Krunica mu spasila život “ “ Nesavladivo oružje “ “ Sv . Rozarij u vlaku “ “ Sv . rozarij na samrti “ .  Umro je ( 1955 . ) u Splitu , te je tamo i pokopan .