I Potočani imaju svoga Mandžukića. Njegovo vrijeme tek dolazi

Romeo Ivelj donedavno je prelazio po 130 kilometara da bi stizao na treninge i igrao za Augsburug. Žrtvu je podnosio i njegov otac Josip te cijela obitelj: majka Sandra i još dvojica nogometaša braća: Mario i Carlos. Žrtva se polako isplaćuje, ali taj put, znanje o smislu žrtve  i rada svi skupa nose iz svojih Potočana. Puno su puta slušali pokojnog rođaka, istinskog zaštitnika posavskog katoličkog identiteta fra Grgu Vilića i upijali njegove riječi. Zato su i danas često  u svom rodnom kraju. Piju čistu izvorsku vodu Vilu, nadahnjuju se posavskim zrakom i hitaju u svijet u susret novim pobjedama ponosno i radosno ističući tko su i dakle su.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Neki životni trenutci ljudima znače kao da u njima gube sve. I ljudi izgube sve, ali postoji neka unutarnja snaga koja ih tjera da se ponovno pokreću, dižu kako bi stvarali, gradili i zidali… I koliko god puta netko rušio, ubijao,… Ljudi opstaju… kao ptica Fenix dižu se iz pepela i kreću naprijed. Dobivaju krila i onda polako vinu se vrh planina.

Tako je još od Eugena Savojskog u našoj Bosanskoj Posavini, tamo ispod Vučjaka, u gotovo svim selima. I u Potočanima. Ljudi su iz toga odžačkoga kraja napuštali svoje domove, ali su  se i vraćali. I danas Potočani žive. Žive u svojim Potočanima, ali žive  i diljem svijeta. Život ih je razbacao po cijelom svijetu, a da ne bi korona virusa, ove bi Gospe svi pohitali u rodni kraj.

Tako to, još od rođenja sa svojom obitelji iz dalekoga Aalena radi novi nogometni dragulj iz Bosanske Posavine, Romeo Ivelj. On kao prvotimac U-15 momčadi Augsburga pronosi Posavinu širom Njemačke. Svojom spretnošću i njemačkom disciplinom, obiteljskim odgojem i nekim posebnim prefinjenim posavskim kamencem plijeni pozornost gdje god se pojavi. A da bi stigao do momčadi Augsburga i Hrvatske reprezentacije put nije bio lagan, kaže otac Josip.

-Nije bilo lako. Romeo igra od treće godine života. Povukao ga je stariji brat Mario i on je zavolio nogomet, kaže Josip. No, mi saznajemo da je nogomet Romeu ne samo od Boga nego i od roda. I otac je bio nogometni majstor pa su ga čak zvali, po uzoru na brazilskog profesionalca,  Carlos. Brazilska nogometna našpananost i potočanska lucidnost imali su rezultata, ali rezultati ne dolaze kad mi želimo:

-Dragi Bog ima svoje planove. Ja nisam imao potporu kao moj Romeo da jednom zaigram kao pravi profesionalac. Igrao sam za manje klubove, ali eto, Bog ti vrati. Najčešće preko djece, kaže Josip i napominje da je ponosan na nogomet i sve što je proživio i doživio, pa je sinu, najmlađem Carlosu i dao nogometno ime.

Romeo je ipak glavna tema naše priče. Od 11-te godine do nedavno je iz Aalena putovao u Agsburg kako bi trenirao i ta se ljubav isplatila. Potpisao je već predugovor, a mnogi mu nude nove ugovore. No, on kaže da mu je u Augsburgu lijepo i da kani tu i ostati. Posebno ističe zemljaka još jednog hrvatskog dragulja, također reprezentativca,  Franju Ivanovića, koji je malo stariji i koji je već prošao jedan dio puta. Njih dvojica su hit u Augsburrgu. Franjo u svojoj konkurenciji Romeo u svojoj. Dobri su prijatelji i tako treba i biti kad zajedno žive Posavljaci.

-Ljudi u Augsburgu računaju na Hrvate iz Posavine, a ova dva malca im vraćaju na najbolji mogući način, s ponosom kaže Romeov otac  i pojašnjava da je Romeo proteklu sezonu odigrao na  najvišoj mogućoj razini postigavši čak 53 gola, a u nedavnoj prijateljskoj utakmici „kameradima“ iz Leipziga uvalio je dva gola koja nikada neće prežaliti. Bila je to prijateljska utakmica u  kojoj je Romeo Ivelj presudio. Baš onako kako je to prošle godine učinio Franjo Ivanović „kameradima“ iz Bayerna. S poštovanjem i razumijevanjem.  Nema zamjerke. Čisto njemački. Profesionalno. Da bi netko reč rekel, rekli bi zagorci.

Ljude iz Bosanske Posavine uvijek je krasila ljubav prema radu. Marljivi su pošteni i predani. Romeo Ivelj donedavno je prelazio po 130 kilometara da bi stizao na treninge i igrao za Augsburug. Žrtvu je podnosio i njegov otac Josip te cijela obitelj: majka Sandra i još dvojica nogometaša braća: Mario i Carlos. Žrtva se polako isplaćuje, ali taj put, znanje o smislu žrtve  i rada svi skupa nose iz svojih Potočana. Puno su puta slušali pokojnog rođaka, istinskog zaštitnika posavskog katoličkog identiteta fra Grgu Vilića i upijali njegove riječi. Zato su i danas često  u svom rodnom kraju. Piju čistu izvorsku vodu Vilu, nadahnjuju se posavskim zrakom i hitaju u svijet u susret novim pobjedama ponosno i radosno ističući tko su i dakle su.