I danas je važan odgoj za sposobnost odricanja

[adrotate group="1"]

Često se zaboravlja da je sloboda nutarnja dimenzija, a ne samo vanjska manifestacija. Onaj tko od djetinjstva kontinuirano želi više, čak i na štetu drugih, ne može biti sretan. Naime, pohlepa tjera uvijek dalje i ne dozvoljava pojedincu da pronađe svoj mir u duši. Nešto od toga je izbilo na površinu zadnjih dana u Hrvatskoj. Hrvatska javnost se poslije potresa suočava s još jednim dokazom da čovjek može biti anđeo kad je sposoban misliti i na druge, ali isto tako destruktivno zlo koje želi ugodan život na račun drugih.

Piše: dr. Luka MARKOVIĆ

Već su stari grčki filozofi upozoravali na to koliko je važan obiteljski i društveni odgoj za sposobnost odricanja, jer takav odgoj uključuje i dobro drugoga. Da bi se čovjek osposobio uvažavati slobodu i potrebe drugoga mora često odustajati od vlastitih želja. Jer onaj tko je upućen samo na sebe, nije sposoban primijetiti potrebe drugoga. Moderna psihologija upozorava na to da je vrlo važan odgoj u prvim godinama djetinjstva. Danas znamo pouzdano da se loše i dobre ljude (karakter) ne može definirati samo preko nasljedovanja gena roditelja i predaka, nego i preko odgoja u ranim godinama djetinjstva. Ukoliko se dijete ne uči ovladavanju samim sobom, sposobnosti da može željama reći ne, teško će od njega postati karakterna i čvrsta osoba. Zasigurno neće biti niti  slobodna osoba, jer prava sloboda uključuje, istina, sposobnost odluke za nešto, ali i slobodu u smislu sposobnosti odricanja od nečega. Tek kad je čovjek sposoban reći ne onome što šteti drugome, pa i njemu samome, može se reći da je slobodan. Upravo se na tom principu se temelji mudrost stoicizma koji poziva na život u skladu s prirodom i mogućnostima. Iako su ljudi prije dvije tisuće godina živjeli u oskudici, mučio ih je isti problem kao i današnjega čovjeka koji živi u izobilju. Niti danas u vrijeme bezbrojnih ponuda, tu se mora dati zapravo stoicima, čovjek ne može biti sretan ukoliko ne izgradi racionalan odnos prema željama, ukoliko ne posjeduje slobodu od, to jest sposobnost odricanja. Problem društva izobilja kao i onoga u oskudici leži često u tome što se sve  želje ne mogu nikada ispuniti. Uvijek ostaje ono nedokučivo i neispunjeno. A upravo to čini čovjeka nesretnim. Neka od istraživanja pokazuju da su djeca koja su kroz odgoj u ranim godinama učena svladavanju – sposobnosti odricanja – bila kasnije puno uspješnija od one kojoj je sve bilo dopušteno, te da su manje sklona korupciji, alkoholu, drogi i drugim ovisnostima. Mnogi od antičkih filozofa, pa i prije njih, su upozoravali na potrebu odgoja koji uključuje sposobnost odricanja i prihvaćanja toga da i drugi imaju svoje potrebe. Upravo je zbog toga u odgoju u antičko vrijeme stavljan veliki naglasak na oblikovanje ljudskoga karaktera. U mnogim tadašnjim školama, pa i Platonovoj Akademiji, stavljan je kod odgoja izričito naglasak na usvajanje vrijednosti kao što su hrabrost, odmjerenost, pravičnost, širokogrudnost, osjećaj za lijepo i istinoljubivost. Sveti Pavao je kršćanski odnos prema sposobnosti odricanja definirao riječju ljubav. Pavao upozorava da čovjek bez ljubavi, i kad  zna i posjeduje, ne vrijedi puno. Tu se ne misli na ljubav prema samome sebi, iako ju se ne isključuje, nego prije svega na ljubav prema drugome. Ljubav prema drugome govori snažno o sposobnosti odricanja. Onaj koji je fokusiran samo na ispunjenje vlastitih želja, tko je ovisan o njima, ne može istinski voljeti. Njegova nesposobnost za „slobodu od“ (odricanje) čini ga bezobzirnim egoistom, kako u društvu tako u braku i obitelji. Današnje moderno društvo se suočava još više s tim problemom. Dok je kod jednih na cijeni uvažavanje potreba drugih, kod ponekih na površinu, i to često zahvaljujući krivom obiteljskom i društvenom odgoju, izbijaju životinjski nagoni za ispunjenjem vlastitih prohtjeva i to bez ikakvoga obzira prema drugima. Danas društvo u prvi plan stavlja profit, uvjeravajući pojedinca kako treba sebi ispuniti svaku želju. Nažalost, roditelji se često odnose prema djeci kao igračkama, ne shvaćajući koliko je važno ponekada reći ne, osposobiti dijete za slobodu od, to jest za odricanje. Često se zaboravlja da je sloboda nutarnja dimenzija, a ne samo vanjska manifestacija. Onaj tko od djetinjstva kontinuirano želi više, čak i na štetu drugih, ne može biti sretan. Naime, pohlepa tjera uvijek dalje i ne dozvoljava pojedincu da pronađe svoj mir u duši. Nešto od toga je izbilo na površinu zadnjih dana u Hrvatskoj. Hrvatska javnost se poslije potresa suočava s još jednim dokazom da čovjek može biti anđeo kad je sposoban misliti i na druge, ali isto tako destruktivno zlo koje želi ugodan život na račun drugih. Dok silna pomoć koju šalju institucije i pojedinci u Petrinju, Sisak i Glinu govori o čovjeku koji je spreman odreći se u korist drugoga, upućuju loše obnovljene kuće nakon završetka srpske agresije na to da je prisutnost zla još uvijek jako velika. Onaj tko je strpao novac u vlastiti džep na račun kvalitete obnovljenih kuća, ne razmišljajući o tome da bi nadolazeće katastrofe mogle zbog loše gradnje odnijeti ljudske živote, krije u sebi veliki potencijal destrukcije. Upravo bi to trebao biti razlog za preispitivanje onih metoda odgoja djece u kojima se nudi sve više vanjskoga na račun nutarnjega.