Ex Ponto ili Andrićev razgovor s dušom

Ex Ponto je prva objavljena knjiga nobelovca Ive Andrića koju je 1918. godine tiskao Hrvatski štamparski zavod u Zagrebu u nakladi od svega 125 primjeraka čiji se jedan primjerak nalazi i u Kutku nobelovca Ive Andrića u Zagrebu. Dvije godine kasnije, 1920. godine, tiskano je i njegovo prvo beogradsko izdanje, a kasnije je prevedeno na više stranih jezika i tiskano diljem svijeta.

Djelo je nastalo u ranome razdoblju stvaralaštva Ive Andrića kao knjiga stihova u prozi koje Niko Bartulović, autor predgovora prvoga izdanja, naziva „razgovorima s dušom“. Veći dio knjige nastao je pod posebnim okolnostima za vrijeme boravka Ive Andrića u mariborskome zatvoru gdje je dospio zbog svoga političkog djelovanja.

Naslov knjige Ex Ponto preuzet je iz zbirke pjesama Epistulae ex Ponto, latinskoga pjesnika Ovidija, u kojima se pjeva o patnji i progonstvu u Pontu na obali Crnoga mora kamo ga je poslao rimski car August Oktavijan.

U Ex Pontu u početku je Andrić usmjeren prema motivima usamljenosti, strepnje i melankolije, podložan zatočenosti svojih misli i obuzetošću samoćom koja ga prati cijelo vrijeme tamnovanja, ali i većim dijelom njegova života. Boravak u zatvorskoj ćeliji ostavio je na Andrića neizbrisiv osjećaj nemira i samoće, a to je i osnovni motiv koji se provlači cijelom knjigom.

U svojim razmišljanjima često se sjeća majke i prizora iz djetinjstva. Promatrajući kroz rešetke godišnja doba, nadolaze mu sjećanja. Razmišlja o ženama na idiličan način i ti ga ženski likovi kao lajtmotiv prate i u drugim njegovim djelima.

Sputan je samoćom, na grub način shvaća životne istine i smisao borbe koja mu osvjetljava mračne dane. Ex Ponto obiluje životnim istinama do kojih je Andrić došao i koje nam prenosi da iz njih učimo i živimo.

Sama poenta djela nalazi se u epilogu kad mladić, razočaran životom, ipak odluči živjeti jer je život jedan i vrlo kratko traje.

Maribor pred početak Prvog svjetskog rata i u vrijeme Andrićevog boravka u zatočeništvu

Ono po čemu se Ivo Andrić naročito ističe u našoj suvremenoj književnosti jesu izvanredne analize njegovih likova i psihološka sagledavanja ljudskih stanja koja su, do njega, bila izvan značajnijih literarnih interesa drugih pisaca. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čovjeku koji je izvan domašaja svijesti i volje.

Polazeći od nekih suvremenih psiholoških postavki, Andrić prikazuje kako ti tajanstveni unutarnji impulsi fatalno opterećuju i truju čovjeka. Zato se za njegovu prozu, s pravom, kaže da nosi u sebi obilježja takozvanoga filozofskog realizma.

I za kraj tek nekoliko citata Andrićeva razmišljanja o životnim istinama kojima obiluje Ex Ponto, a i mnoga druga Andrićeva djela.

Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. – Lagan sam, lagan da poletim.

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još je čudnije kako često nam baš to malo nedostaje.

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i suosjećanja ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dvaju beskonačnosti. Volite ljude, često im pomažite i uvijek ih poželite, jer su nam svi ljudi potrebni.

I što pogledam, sve je pjesma i čega god se taknem, sve je bol