DOBRIŠA CESARIĆ – velikan hrvatske poezije

Piše: Ivan VRLJIĆ

Bio je to tih i samozatajan čovjek, gospodin finih i uglađenih manira, pjesnik dubine duše što prodire još većom dubinom poezije do ljudskih srca. Njegov pjesnički stil nije gotov proizvod, nego književni jezik koji tematski valorizira detalje, toliko mikroskopski sitne, a tako jasne i očigledne da mu poezija ponekad isijava promptnim svjetlom iluminacije boja i raskoši prirode.

Možemo li govoriti o Dobriši Cesariću kao jednom od naših najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća? Zasigurno je suvišno raspravljati o tome jer je to najmanje što možemo reći za njega. On nikada nije bio dvosmislen u književnom govoru, pratio je moderna strujanja europske književnosti, a jezgrovitost pjesničkoga izričaja mu doslovno blješti, pulsira novim stilskim figurama, melodioznim ritmom, tankoćutnim misaonim referencama i vezanom rimom. On je stoički blag pred izazovom budućnosti, govori o prolaznosti istodobno sjetnim i zamišljenim pogledom (Pjesma mrtvog pjesnika). Ne strepi pred budućnosti olako, ne klanja joj se i ne služi joj. Njegova vječnost ostvarena u pjesmama samo je trenutak ili korak, blještavost noći pred kojom on sam ne sagiba koljena niti joj se nonšalantno prepušta krutim senzacionalizmom i blijedim emocijama. Lajtmotivi su Cesarićeva pjesništva strastvena ljubav, metafizička samoća, svjetla u noći koja su mu toliko prisna i intimna s opetovanim dodirom samoće koju osjeća u grudima i koja ispunjava čitavo njegovo pjesničko biće. Čitajući pjesmu Slap znamo da je slap tu simbol čovjekova života, teškoga i sumornog, ali ipak na neki način alegorija vedroga duha koji predstavlja pjesnika nespremnoga za izazove današnjice. Vidno pijanog u napadu suicidalnih misli Krleža je odvratio Dobrišu od pokušaja linča na samoga sebe. U tri ujutro grubim riječima odvratio je pjesnika samoće od toga suludog pokušaja što će mu Cesarić zamjerati cijeli život. Ipak, pamtimo Cesarića, Baladu iz predgrađa, Slap, Vagonaše i mnoge njegove pjesme svjetskoga dosega, a njegov književni opus možemo demistificirati sljedećim riječima: Poezija živi, poezija ipak čovjeka treba.