Celizić: Učio sam i želio biti svoj i vjerujem da je to bilo najbolje tijekom moje karijere spikera

[adrotate group="1"]

Učio sam i  želio biti svoj i vjerujem da je to bilo najbolje tijekom moje karijere  spikera

“Toliko sam priredbi vodio, emisija, modnih revija, mnogobrojnih aukcija. Posebno bih izdvojio aukcije koje su priređivane za vrijeme Domovinskoga rata, kada su se sredstva skupljala za branitelje i sve one kojima je to bilo potrebno. Uvijek se mora nešto nepredviđeno dogoditi. Ima tu čak i lijepih stvari i onih vrlo neobičnih. Jedna se od takvih stvari zbila prije nekoliko godina na Međunarodnoj smotri folklora koju vodim svake godine. To se upriliči svake godine u drugoj polovici srpnja kada je vrijeme toplo i dani budu vrući. Tada smo svi na probama u gradu u majicama i hlačama, a trebamo se obući za večernji prijenos.”

Razgovarao: Ivan VRLJIĆ

Drago Celizić poznato je ime s mnogobrojnih TV emisija iz izravnih prijenosa. Radio je i uređivao mnogobrojne emisije uživo, priredbe, predstave, međunarodne smotre i slično. Oni stariji  iskusniji iz Tv ekrana znaju ga kao voditelja emisije Dobro jutro, Hrvatska i Mir i dobro. Na Hrt-u djeluje kao spiker – voditelj mentor. S njim smo porazgovarali o počecima bogate karijere spikera i voditelja kao i bezbrojnim drugim stvarima poput slobodnoga vremena koji je proveo tijekom epidemije koronavirusa, općenito o književnosti današnjice  i njegovoj bogatoj karijeri i počecima vezanima uz nju.

Gospodine Celiziću, kako ste proveli ovo vrijeme pandemije? Jeste li se dovoljno odmorili?

-Bilo bi mi draže, ne samo meni nego i svima nama, da nije bilo epidemije koronavirusa. Moram priznati da sam se odmorio. Nikad u životu nisam imao toliko slobodnoga vremena kao i svi drugi, vjerujem. Već nakon tri tjedna lagano se budi želja za poslom. Prošli su teški dani i nastavili smo dalje raditi na zadovoljstvo svih nas. Najviše sam vremena proveo s unucima i obitelji. Unucima sam čitao bajke. Dosta smo šetali i boravili u šumama, skakali i igrali se. Bilo nam je zaista lijepo.

Dugogodišnji ste voditelj kultnih emisija poput Dobro jutro, Hrvatska i Mir i dobro. Što biste izdvojili kao poseban događaj u dugogodišnjoj voditeljskoj karijeri i zašto?

-Vjerujte da uvijek ima zanimljivih događaja u emisijama koje sam radio, a pretežito su to bile emisije uživo. Recimo, iz mlađih je dana upečatljiv događaj kada sam bio voditelj školskoga programa uživo i u jednom trenutku ostao bez glasa. Bilo je to negdje u zimsko vrijeme. Nisam mogao prozboriti ni samoglasnik a. Urednica koja je bila sa mnom u studiju tada je postavljala pitanja našim gostima. Koliko se sjećam, bio je to petak. U subotu navečer u večernjem programu ja sam bio glavni voditelj emisije TV aukcija. To je bio program tadašnje Televizije Zagreb u kojem smo imali aukciju slika i umjetničkih djela. S obzirom na to da sam ostao bez glasa, sugerirali su mi da odem kod liječnika. Dobio sam injekciju da mi glas ozdravi. U subotu sam već vodio emisiju uživo, a u blizini pulta imao sam topli čaj. U onom trenutku kad sam vidio da kamera ne snima mene, sagnuo bih se i počeo piti čaj. U tom trenutku kamera me uhvati i snimi kako pijem čaj. To je jedna od bezbroj dogodovština. Radio sam jedan večernji program Plus koji je bio kviz za cijelo tadašnje jugoslavensko područje. U novu zgradu Televizije Zagreb, u kojoj smo i sada, preselili smo 1984. godine, no već prije smo neke emisije snimali u toj novoj zgradi. Na prvoj su se sinkronizaciji svi ti dokumentarni programi snimali na magnetofon. To su bili profesionalni magnetofoni. Ja sam počeo čitati neke emisije. Mislim da je emisija trajala pedesetak minuta. Čitao sam je od prve do zadnje rečenice bez ijedne pogreške. Kada smo završili sa snimanjem, došao sam u studio da pitam je li sve bilo u redu. Tehničar je preslušao onako na preskakanje i rekao: Auu! Nisam obrisao glavu na magnetofonu, nije čista snimka. Morat ćemo ponovno snimiti. Za ubuduće da znaš, uvijek na početku kad počinjemo snimati, prvo pročitaj jednu ili dvije rečenice, stani da tehničar presluša pa onda nastavi dalje.

Ispočetka ste se takoreći kalili u radijskom novinarstvu? Koliko se radijsko novinarstvo promijenilo u zadnje vrijeme i je li tehnologija učinila bitne pomake u tom dijelu novinarstva?

-Prvo sam počeo raditi u novinarstvu. Počeo sam raditi na radiju. Možda da ispričam kako sam došao na Radio Samobor, a u Samoboru i živim. Imao sam petnaest godina. U Samoboru se otvorila radiostanica. Mene je to jako zanimalo i želio sam već u tim godinama biti spiker. S obzirom na to da mi je bilo neugodno pitati ih trebaju li radnike, zamolio sam mamu da ode pitati umjesto mene trebaju li spikera. Naravno, oni su već imali spikera, tehničara, urednika i sve, ali me direktor pozvao na razgovor da čuje što bih ja želio i kakvu suradnju očekujem od njih. Direktor mi je rekao za početak da ne mogu biti spiker jer spikera već imaju, nego da odlazim s magnetofonom na tržnicu pitati koliko košta luk, povrće, rajčica. Rekao sam da ja to ne bih radio, ali za početak je trebalo tako početi. Rekao sam im da mene ne zanimaju takve stvari. Budući da sam išao u glazbenu školu i svirao klavir i gitaru rekao sam da bih radije snimao neke glazbene emisije i tako je i bilo. Onda sam pisao tekstove za glazbu i birao glazbu koja se puštala na radiju. Nakon nekoliko mjeseci, jedna je emisija trebala početi u zadano vrijeme, ali je spiker zakasnio. Direktor mi je dvije minute prije početka emisije sugerirao da čitam svoju emisiju. Rekoh: molim? Naravno, sjeo sam u studio i počeo čitati tekst emisije sav usplahiren i u strahu. Ne znam jesu li mi se tada tresla koljena, ruke ili glas, ali je emisija završila i pitao sam direktora kako je ispalo. Rekao je: ODLIČNO! Nakon toga sam radio druge emisije i postao sam spiker, a odmah poslije otišao sam služiti vojsku. Nakon vojske sam radio kao spiker i voditelj, a neko vrijeme kao glavni odgovorni urednik.

Kojega domaćega književnika preferirate i zašto?

-Ne mogu reći da preferiram nekog domaćeg ili stranog književnika posebno. Meni je prije svega bitna zanimljiva naslovnica ili predgovor. U razgovoru s prijateljima tada uzimam knjigu i čitam i nemam posebno nekoga za izdvojiti. Možda da spomenem Gorana Tribusona ili Pavla Pavličića. Sada, recimo, čitam knjigu Črna mati zemla Kristiana Novaka. Knjiga je polučila dobre književne kritike. Htio bih, nakon što pročitam knjigu, pogledati i predstavu. Nikako ne bih mogao prvo pogledati predstavu pa zatim čitati knjigu.

Što ste čitali za vrijeme pandemije koronavirusa? Koja knjiga je ostavila dojam na Vas?

-Priznajem, u danima epidemije koronavirusa nisam puno čitao. Zašto nisam čitao – ni sam ne znam. Inače, u svakodnevnom životu jako puno čitam, bilo privatno, bilo poslovno. Dnevno na poslu pročitam dokumentarac od pedesetak minuta i druge emisije. Pročitao sam knjigu Mire Gavrana Mali neobični ljudi. To je zapravo zbirka pripovijedaka jako zanimljiva izričaja koja govori o malim neobičnim ljudima i o jednom gospodinu Trpimiru koji piše povijest Hrvata. To je jedina knjiga koju sam zdušno pročitao za vrijeme koronavirusa. Ostalo sam vrijeme odmarao oči, šetao i igrao se s unucima.

Vodili ste brojne kulturne manifestacije poput koncerata, međunarodnih smotri i novogodišnjih programa. Je li Vam se ikad u dugogodišnjoj karijeri voditelja dogodilo nešto nesmotreno, duhovito ili komično glede situacije izravnoga prijenosa?

-Naravno! Sve je to dio posla pa i nepredviđene okolnosti tijekom snimanja. Toliko sam priredbi vodio, emisija, modnih revija, mnogobrojnih aukcija. Posebno bih izdvojio aukcije koje su priređivane za vrijeme Domovinskoga rata, kada su se sredstva skupljala za branitelje i sve one kojima je to bilo potrebno. Uvijek se mora nešto nepredviđeno dogoditi. Ima tu čak i lijepih stvari i onih vrlo neobičnih. Jedna se od takvih stvari zbila prije nekoliko godina na Međunarodnoj smotri folklora koju vodim svake godine. To se upriliči svake godine u drugoj polovici srpnja kada je vrijeme toplo i dani budu vrući. Tada smo svi na probama u gradu u majicama i hlačama, a trebamo se obući za večernji prijenos. Oblačim se zadnjih petnaest minuta ako prijenos počinje primjerice u 9 sati navečer. Normalno je kad se oblačiš, znojiš se i vruće ti je. Dogodilo se da sam shvatio petnaest minuta prije prijenosa da sam obukao hlače, cipele, košulju i kravatu, a zaboravio ponijeti sako. I što sad? Došao sam do prve klape iz Dalmacije i zamolio sam dečka koji je imao sako s visokom kragnom da mi posudi sako da mogu voditi program. On mi je, naravno, posudio. Međutim, vodim program i dok su na reportoaru klapske pjesme, vraćam sako Dalmatincu, a posuđujem drugi sako. U to je vrijeme predsjednica Vlade bila Jadranka Kosor. Kad smo se vidjeli, rekla mi je: Vi ste se presvlačili na koncertu? Rekoh: Da, da. Ostao mi je taj sako na vješalici kod kuće i nisam petnaest minuta do manifestacije znao da nemam sakoa.

Imate li neki ritual prije ili poslije izvođenja svakoga voditeljskog programa?

-Prije svega, ne bih to nazvao ritualom. Recimo da se volim koncentrirati kod kuće kad se spremam za nastup. Želim posložiti sve u glavi što bih htio reći. Želim imati sve podatke koji su mi potrebni da bih suvereno mogao voditi program. Obično legnem onako ležerno na trosjed, žažmirim i ponavljam učeći napamet. Nakon toga se idem spremati. Obično se brijem prije nastupa, a ne ujutro. Odijelo pripremam tijekom popodneva, zatim ide tuširanje, a onda odlazim na nastup. Tijekom nastupa ne volim da me ljudi iza pozornice ometaju i da me svaki trenutak netko nešto pita. Volim se koncentrirati i biti informiran o svemu da nešto ne zaboravim. Jednom mi se dogodilo da sam vodio koncert i suvereno vladao nastupom, najavljivao bez papira i svega. U jednom sam trenutku trebao samo reći: a dirigent je, no nisam se mogao sjetiti imena dirigenta. Tada sam pogledao publiku i rekao: Pa vi naravno znate tko je. Dobio sam gromoglasan pljesak.

Od koga ste najviše od iskusnih novinara naučili voditeljski posao?

-Zapravo, mi nismo novinari. Mi smo voditelji i spikeri pa tek onda novinari. U vrijeme kad sam počeo raditi na Radio Samoboru, poznati su bili voditelji Ljubo Jelčić i Oliver Mlakar. Oni su meni tada bili uzori. Naravno, nisam želio nikoga kopirati, nego biti svoj koliko je to moguće. Tada je, recimo, u svijetu bio popularan voditelj Mike Bongiorno s talijanske televizije. Učio sam i želio biti svoj i vjerujem da je to bilo najbolje.

Na mladima svijet ostaje. Koga smatrate nasljednikom u svom poslu, od kojega mladog novinara očekujete da će biti dobar i kompletan voditelj i zašto?

-Vrlo je teško to reći. Što se tiče spikera i voditelja oni su već desetak godina mlađi od mene. Baš mladih nema puno. U zadnje vrijeme nema audicija da možemo birati mlade spikere. Sinkronizirati neki dokumentarni film nije jednostavno kad pred sobom imaš potpuno strani BBC dokumentarac, slušalice engleskoga naratora i u njegov stil moraš učitati hrvatski tekst. To se ne može naučiti za jednu godinu. To se mora uvježbavati godinama da se stekne reputacija vrsnoga spikera. Zato bi bilo dobro da se što prije uzmu mladi ljudi i da se s njima može raditi i nastaviti naš posao.