Biti ili imati – borba suvremenoga doba

Piše: Ivan VRLJIĆ

Danas, u suvremenom svijetu, više nego ikad prije, udaljili smo se od dematerijalizacije, a do toga smo došli uslijed užurbanoga rada i želje za uspjehom i materijalnom dobiti. Tempo je življenja, koji nam diktira svjetski sustav, udaran, neumoljiv i bez presedana. Živimo u svijetu koji bi za pogreške vrlo rado presudio smrtnom kaznom ili u najmanju ruku gorkim prijezirom.

Mladi kao da nemaju vremena, a kamoli poštovanja za starije. Pesimizam većine nad svjetskom ekonomijom kao da je prijeteći i svakim danom biva sve teži i mračniji. Bolesno je tkivo društva maligno i sve više nagriza srž empatije za bližnje i vremena za potrebite. U sebi nosimo klicu samoljublja i sebičnosti. O ovom bi dobu veliki psiholog Erich Fromm imao jako puno reći i poručiti. Biti ili imati suvremena je dvojba modernoga čovjeka. Iznutra zadojen kompleksnom neravnotežom svoga poslanja i vlastite biti, suvremeni čovjek rascjepkan je na stotine ličnosti i lica. Od njega se traži savršenstvo i natjecanje sa samim sobom. Borba za opstanak gura ga nepovratno u nove životne ideale i stremljenja, a nekad dođe i u situaciju da uspjehom smatra gaženje dostojanstva drugih pod parolom: Sve ima svoju cijenu, a ništa vrijednost. Ovdje treba dodati i da cilj opravdava sredstvo, a gaženje preko trulih leševa čini toga i takvoga čovjeka lažno superiornim i kratkotrajno slavnim. Takav životni nazor rađa licemjerje i potrebu za obrascem koji donosi privid ugode i lagodnu posvećenost prema životu predanom materijalnosti koji ne teži općoj odgovornosti prema čovječanstvu. Zapravo, tu ne postoji nikakva odgovornost i težnja za boljim društvom. Sve se opravdava parolom: To se nas ne tiče! Dok gledamo društvenu nepravdu kukavički šutimo i pretvaramo se kao da ništa ne vidimo, a možemo i mi doći u životnu situaciju kada će se i drugi pretvarati da ništa ne vide. Zašto moderno vrijeme ne trpi empatiju? Takva pitanja imaju zasebne odgovore, a trebamo ih potražiti u nama samima. Mi projiciramo sliku nas samih gdje postajemo ogoljena materija i klizimo u sunovrat bića u cijelosti. Ovisni smo o materiji kao o nečemu bez čega naš život nema smisla. Stoljeće u kojem živimo nepovratno gubi kredibilitet u čovjeka i njegovu duhovnu stranu. Manje se veselimo tuđem uspjehu, ne tješimo i ne savjetujemo druge. Zavidni smo na materijalnom probitku susjeda i nismo spremni prihvatiti vlastiti neuspjeh koji ne mora biti nužno konstanta našega življenja. Trošimo energiju na zavist umjesto da je pozitivno usmjerimo na uspjeh. Suvremeni svijet više nego ikad prije gazi i stigmatizira unesrećene i kategorizira ih kao gubitnike. Suvremeni je svijet više nego ikad prije postao samo bal pod maskama i privid uspješnoga života. Suvremeni je svijet više nego ikad prije izgubio elan življenja za danas, a ne za sutra ili jučer. Suvremeni je svijet postao rob prošlosti i budućnosti. O duhovnosti i padu zapadnoeuropske kulture ispisane su mnoge stranice, a možda je o tome najbolje napisao veliki engleski filozof i matematičar Bertrand Russell: Osnovni problem sa svijetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi.