Antun Gustav Matoš

Vječni domoljub i zavičajno osviješten, Matoš je bio i vječni svađalica, uvjereni starčevićanac koji je ratovao i sa projugoslavenima i sa proklerikalistima. Bez njega, teško da bi bilo moderne poezije okrenute utjecajima grandioznih talenata Edgara Poea te Charlesa Baudelairea, simbolizmu, impresionizmu te konačno moderni. Uz nacionalni zanos posjedovao je izuzetnu sklonost esteticizmu, estetskom dojmu djela gdje radi konačan iskorak u odnosu na prijašnje uvjete u ocjeni vrijednosnosti književnih djela.

Piše: Ivana PERIĆ

Prije A.G.Matoša hrvatska se književnost svodila na domoljubnu tematiku gdje je estetski dojam bio itekako podcijenjen. Matoš je hrvatsku književnost izveo iz takozvane provincijske i uveo u područje jedne potpuno nove, hrvatske moderne književnosti. Bez njega teško da bi isplivali kasniji legendarni klasici poput Miroslava Krleže i Tina Ujevića.

Antun Gustav Matoš rođen je na petak trinaesti 1873. godine u Tovarniku no s dvije godine seli se s obitelji u Zagreb. Otac Antun bio je učitelj i orguljaš a obitelj je prvo živjela u zagrebačkoj Tomićevoj a potom u Jurjevskoj ulici gdje i danas postoji obiteljska kuća Matoševih.

Nakon što je s dvadeset i jednu godinu dezertirao iz austrougarske vojske Matoš započinje izbjeglički život u Beogradu, potom u Ženevi te Parizu. Iz Zagreba će izbivati dugih trinaest godina.

U Beogradu počinje pisati kazališne i književne kritike te pripovijetke i pjesme. UZ to poznat je po svojim pamfletima, feljtonima te putopisima čiji je utemeljitelj na ovdašnjim prostorima.

Njegova proza temeljena je na zavičajnoj tematici sa stvarnosnim osobama i likovima te na fantastičnim motivima sa likovima čudaka osebujnih karaktera.

Pjesme su mu pak ljubavno motivirane, elegične i bilježe prolaznost vremena i smrtnost čovjeka. Utjeha kose njegova je najpoznatija elegija o prolaznosti gdje kosa ima motive mitskog i neprolaznog , antagonističkog ljudskoj i ljubavnoj prolaznosti.

Vječni domoljub i zavičajno osviješten, Matoš je bio i vječni svađalica, uvjereni starčevićanac koji je ratovao i sa projugoslavenima i sa proklerikalistima. Bez njega, teško da bi bilo moderne poezije okrenute utjecajima grandioznih talenata Edgara Poea te Charlesa Baudelairea, simbolizmu, impresionizmu te konačno moderni. Uz nacionalni zanos posjedovao je izuzetnu sklonost esteticizmu, estetskom dojmu djela gdje radi konačan iskorak u odnosu na prijašnje uvjete u ocjeni vrijednosnosti književnih djela.

U njegovim su pjesmama glavni motivi su cvijet i smrt kao osnovni kontrapunkti te simboli prolaznosti i ljubavi.Ipak je takav zanesenjak i ljubitelj lijepoga bio sklon svađi i kapljici, polemici i šušuru te ostao upamćen kao jedan od rijetkih velikana o kojima se i iza života govorilo ponekad i loše.

Za dobrim konjem prašina se diže, vječna je istina. Umro je u ožujku 1914. u osvit Velikog rata, sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju, taj veliki hrvatski književnik, Antun Gustav Matoš. Imao je četrdeset godina.