Andrićevi “Nemiri”

Iako je Ivo Andrić postao poznat po svojim proznim djelima, romanima, esejima i pripovijetkama, njegovi početci književnoga stvaralaštva povezani su s lirskom poezijom: od prvoga objavljivanja pjesme U sumrak 1911. godine u Bosanskoj vili, pjesama objavljenih 1914. godine u Hrvatskoj mladoj lirici pa do svoje prve zbirke lirske proze Ex Ponto objavljene 1918. godine u Zagrebu. Godine 1920., u isto vrijeme kad je Ex Ponto objavljen u Beogradu, iz tiska izlazi i njegova druga zbirka lirske poezije u prozi Nemiri u nakladi zagrebačkoga knjižara i izdavača Kuglija.

Piše: Mario MILOŠEVIĆ

Početci pisanja zbirke Nemiri, baš kao i pisanje zbirke Ex Ponto, povezani su s vremenom Andrićeva boravka u zatočeništvu, a dovršeni su u travnju 1919. godine u Splitu i Sutivanu gdje je Andrić boravio kod svoga prijatelja Dinka Lukšića u vrijeme oporavka od tuberkuloze. Nemiri, baš kao i Ex Ponto, progovara pretežno o egzistencijalnim temama punim propitivanja i traganja za Bogom te o smislu života kao odrazu mladalačkoga nemira. Tako pjesme u prozi, u svome prelaznom obliku između slobodnoga stiha i proze, postaju način Andrićeva poetskog izričaja.

Sutivan oko 1919. godine, približno u vrijeme boravka Ive Andrića na oporavku od tuberkuloze i završetka zbirke poezije Nemiri.

Andrićeva razmišljanja, baš poput pjesme Jadni nemir, povezana su sa smislom života i oslikavanjem smrti. U opisu pokopa koji promatra s prozora vidljivo je da se prisiljava na razmišljanja o prolaznosti života, ali i o tome što ostavljamo za sobom. Tragična sudbina većega dijela Andrićeve obitelji ostavila je dubok trag u njegovu pisanju, pa tako hrvatski književnik Ivo Vojnović, s kojim je Andrić boravio 1918. godine u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu liječeći se od tuberkuloze, u svojim bilješkama zapisuje o Andriću: Njegov otac i trojica braće mu, svi pomriješe od sušice u 32. godini! Sad je on sam od cijeloga roda! Koliko odricanja, bolesti, prekinutih snova, nijemih  vapaja, neizlječivih čežnja, koliko plača i crnine, svijeća i grobova – stvoriše ovu mladost. Tako je često za Andrića znao reći da je genij već zaručen sa smrću.

Iako ga život nije mazio, sudbonosnu prekretnicu u Andrićevu životu odredilo je poznanstvo s Tugomirom Alaupovićem, Andrićevim profesorom na sarajevskoj gimnaziji, a poslije i ministrom u Beogradu, njegovim zaštitnikom u najtežim danima.

Dr. Tugomir Alaupović, predsjednik HKD Napredak od 1907. – 1909. i ministar u prvoj vladi Kraljevine SHS do kraja 1920. godine.

Tugomir Alaupović prepoznao je Andrićevu književnu darovitost, pa mu je tako omogućio prvo objavljivanje njegove pjesme 1911. u Bosanskoj vili, a poslije mu pomaže  u dobivanju stipendije Hrvatskog kulturnog društva Napredak  za njegov studij 1912. godine na Mudroslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je studirao prirodoslovno-matematičke znanosti. U veljači 1920. godine Alaupović kao ministar u Vladi Kraljevine SHS zapošljava Andrića u diplomatsku službu pri Ministarstvu vjera, što mu 1923. godine omogućuje odlazak u konzulat u Graz gdje uspijeva završiti studij, što Andriću daje novi vjetar u leđa.

Razmišljajući o uzaludnosti ratovanja, u tekstu Iznad pobjeda Andrić prikazuje svu tragediju ratovanja u kojoj je uvijek na gubitku čovjek.

Jer što su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi? U očima čovjeka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jednako: dobivenim kao i izgubljenim, jedno poraženo čovječanstvo.

To je samo Bog na čas okrenuo lice i ostavio svijet u tami, a vi urlate: pobjeda, ali pobjede nema, nego jedna mala krvava laž i jedna velika nesreća.

Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.

Ipak, na kraju Nemira, Andrić u svojim razmišljanjima vidi svjetlo.

Mnogo sam patio dok sam upoznao sve snage i zahtjeve svoga tijela i toplu samosvijest svih života oko mene. Tačno sam odredio svoje odnose prema kretanjima, pojavama svega oko mene, borio sam se dok me nije sve zavoljelo kao neustrašiva stranca, koji ne misli na sebe. Oblaci, šume, izvori, životinje i stijene su ispunjali moju svijest, ali ljudskog lica nisam zaboravio nikad, divnog ljudskog lica obasjanog sjajem razuma i samo ljudske tuge radi onog što se vidi.

Iza svih mojih gorkih riječi krije se, ipak, uvijek ljudsko lice sa svojom željom za srećom.